Blog Igora Ognjenovića

Većina ljudi gotovo da nikada ni ne pogleda u nebo. U nekim trenucima eventualno zamijete sjaj sunca ili noćno ukazanje punog mjeseca. Koliko njih će uopće znati raspoznati planete ili najvažnije fiksne zvijezde. Za astrologiju znanstvenici tvrde kako je riječ o pseudoznanosti i kako se njome bave neznalice. No, unatoč tome upravo se nebo i astrologija od davnih vremena smatraju ključnim faktorom u raspoznavanju unutrašnje strukture po kojoj je kreirana čitava stvarnost i preko koje doživljavamo sva iskustva unutar naših života.

Iako se raznorazne vojske iz sve snage trude da zatru ostatke nekad izuzetno razvijenih mezopotamskih civilizacija, neke znanja koja su nastala u to vrijeme jednostavno nije moguće izbrisati. Proučavanje nebeskih pojava bilo je tada suštinsko za formuliranje tadašnje znanosti i religije. Ukoliko bi trebalo ta vrlo obimna astrološka učenja svesti na jednu osnovnu ideju, onda bi to svakako bio kaldejski niz. Njega možemo opisati formulom: Mjesec, Merkur, Venera, Sunce, Mars, Jupiter, Saturn. Već na prvi pogled postaje jasno da su u sklopu kaldejskog niza zapisani vidljivi planeti redoslijedom od najbržeg do najsporijeg po kretanju gledajući iz perspektive naše Zemlje. Unutar ove naizgled  jednostavne konstrukcije čije se suptilni prikaze sveukupne dinamike događanja unutar svijeta kojeg vidimo.

Niz u kojemu se izmjenjuju planeti po svojoj brzini kretanja poslužio je kao osnova za prikaz različitih ciklusa unutar kojih živimo. Po njemu se izmjenjuju godine, dani u tjednu i sati u pojedinom danu. Drugim riječima, čitav kalendar je samo odraz ove osnovne formule, a poznata je činjenica da upravo kalendar određuje okvire naše svakodnevnice. Osim što odražava nivo kulture pojedinog razdoblja, kalendar utječe i na formiranje svjesnosti ljudi koji ga koriste.

Kaldejski niz imao je kroz prošlost i svoje ezoterijsko značenje jer je opisivao put duše prilikom inkarniranja u ovom svijetu, te također njezin put odlaska nakon smrti. Vjerovalo se da prije rođenja pojedine osobe duša ulazi u Sunčev sustav kroz Saturnova vrata, te se kasnije preko Jupitera, Marsa, Sunca, Venere, Merkura i Mjeseca spušta u zemaljski svijet i tu utjelovljuje kao novorođena beba. Nakon smrti duša je prolazila iste postaje, no ovoga puta suprotnim smjerom. U tom kontekstu kaldejski niz je predstavljao konstantu koja je sadržana u svakoj ljudskoj egzistenciji i koju nitko od nas ne može izbjeći.

Pojedine postaje u kaldejskom nizu od davnina su doživljavanje kao zasebne nebeske sfere koje u sebi nose pojedine dimenzije života. Preko pravila koje izjednačuje makrokozmos s mikrokozmosom nebeske sfere su prisutne i u nama na nivou sedam osnovnih čakri i sedam suptilnih tijela koja posjedujemo. Na taj način kaldejski niz postoje univerzalno pravilo koje objedinjuje kako našu izvanjsku, tako i našu unutrašnju stvarnost. Ista priča nakon Mezopotamije ponavlja se posvuda po svijetu, od židovske kabale, do indijske yoge i hermetizma.

Pogledajmo pobliže kakav je sadržaj kaldejskog niza i o kojoj dinamici on priča. Njegova pretpostavka je da se nalazimo na Zemlji i da odatle doživljavamo nebo. Prva sfera koja nas očekuje je Mjesečeva. Ona je vezana uz astralne svjetove i emocije. U njoj smo većinom nesvjesni i izloženi raznoraznim projekcijama s različitih nivoa. Mjesec je poput sveobuhvatne memorije koja nas uklapa u procese inkarniranja: tu pamtimo sve detalje našeg života od kojih kasnije kreiramo polazište za sljedeća iskustva. Unutar Mjesečeve sfera nas je najlakše kontrolirati i programirati sa strane. Tu često postajemo žrtvama nematerijalnih entiteta.

Nakon Mjesečeve sfere dolazimo do one Merkurove koja je vezana uz mentalnost. Tu pronalazimo naš svakodnevni logički um koji obrađuje gomile potrebnih i nepotrebnih informacija. Uz pomoć Mjesečeve memorije Merkur nam služi za analitično formuliranje svojih stavova, te komunikaciju s okolinom. Merkurova sfera je vrlo važna jer Mjesec bilježi sve njezine sadržaje na krajnje subjektivan način. Potrebno je obratiti veliku pozornost na ono što govorimo i razmišljamo.

Sljedeća sfera je Venerina i ona je povezana uz donošenje vrijednosnih sudova, ljubav i stvaranje veza. Tu ćemo doći u kontakt s estetskim kriterijima, te idejom harmonije. U životima ljudi kontakt s Venerinom sferom se najviše manifestira u vrijeme puberteta kad se u nama budi spolnost i razvija potreba za povezivanjem s drugim ljudskim bićima. Venera nam pomaže da raspoznamo važnost tuđih vrijednosti.

Naš osnovni identitet u ovom svijetu susrest ćemo u Sunčevoj sferi. Ona se nalazi u sredini i integrira sve ostale. Sunce je po svojoj prirodi zvijezda koja nam daje priliku suočavanja sa odrazom sfera koje su više od Sunčevog sustava. Osim što nam daje priliku kreiranja identiteta u ovom svijetu, Sunce je i veliki energetski generator koji animira naše tijelo i izvanjski svijet. Bez njegove energije ne bi bilo dnevne svjetlosti, a i planeti po noći ne bi bili vidljivi.

Marsova sfera je područje aktivnosti i djelovanja u svrhu realizacije želja koje su nastale unutar Venerine sfere i koje su se uključile u Sunčevu sferu. Marsa možemo prikazati kao ratnika koji hrabro krči svoj put do cilja. Njegova sfera će nam dati energiju i poticaje da se založimo za sebe i obranimo se od svih neprijateljskih utjecaja sa strane. Bez spomenute energije ne bi postojao naš imuni sustav i vrlo brzo bi postali žrtvama svih tih nemogućih klica i bakterija.

Nakon prvih pet osobnih planeta u kaldejskom nizu dolaze dva društvena planeta. Riječ je o Jupiteru i Saturnu koji nas uključuju u zajednicu kojoj pripadamo na način raspoznavanja njezinih pravila ponašanja. S Jupiterovom sferom ulazimo u područje morala. Ona nam daje uvid u više svemirske zakonitosti i omogućava nam ekspanziju kroz njihovo korištenje. Jupiterova sfera nam pomaže pri traženju smisla našeg postojanja, a istovremeno predstavlja i  više funkcije uma.

U prošlosti kaldejski niz je završavao Saturnovom sferom. Ona je doživljavana sve samo ne lakom jer nas je suočavala s našim greškama i njihovim karmičkim posljedicama. Unutar ezoterijskih sustava Saturn je bio čuvar praga nakon kojeg smo dolazili u kontakt s fiksnim zvijezdama. Njegova uloga je bila vraćanje duša natrag u proces reinkarniranja, pa su ga neki doživljavali kao na izrazito negativan i zarobljavajući način. U tome se ide čak tako daleko da ga se poistovjećuje s đavolom, ili pak svemirskom stanicom zloćudnih svemiraca.

Nakon Saturnove sedme sfera dolazila je osma koja je pripadala fiksnim zvijezdama. Cilj svake duše bio je osloboditi se reinkarniranja unutar zatvorenog planetarnog kruga i vratiti se tamo gdje pripada, jer po ezoterijskim učenjima mi smo uistinu zvjezdanog podrijetla, samo što smo na to zaboravili i ostali zarobljeni u ovoj stvarnosti. Na sličan način ovaj svijet su doživljavali i gnostici po kojima živimo u svijetu kojeg je stvorio demijurg, nesavršeno biće koje si je umislilo da je bog. Pravi Bog nalazi se izvan granica naše stvarnosti i njegova sfera postojanja je mjesto istine.

Gnostici su ovaj svijet doživljavali kao tamnicu duše iz koje se ona treba osloboditi. Uz demijurga našom egzistencijom upravljaju i različita druga bića kojima je u interesu zadržati zarobljene duše i spriječiti ih da se vrate mjestu svojeg nastanka. Gnostička učenja poslužila su kao osnovni predložak za formiranje različitih teorija zavjere koje su na manje ili više neuspješan način pokušavale konkretizirati poetske metafore gnostika. Jedna od najvećih zabluda teorija zavjere je pokušaj da se određeni dijelovi kaldejskog niza (Mjesec, Saturn) prikažu kao faktori kreiranja zarobljavajuće iluzije. Po gnostičkim učenjima čitava ova kreacija u kojoj se nalazimo je iluzija i potpuno je krivo samo neke njezine dijelove prikazivati takvim. Jedino potpuni izlazak iz svijeta u kojem smo se zadesili donosi toliko željenu slobodu.

Nakon što je 1781. godine otkriven planet Uran došlo je do spoznaje postojanja novih sfera iza Saturna. U modernoj astrologiji Uran, Neptun i Pluton nazivaju se transcedentalnim planetima koji pomažu ljudima da izađu izvan domene Saturnovog djelovanja. Uran pri tome funkcionira kao inicijator direktne spoznaje istine (gnoze), najvišeg oblika znanja. Neptun nas dovodi u područje idealnih oblika i u nama budi prisustvo božanskog, dok Pluton potiče na konačnu transformaciju, umiranje u ovom svijetu i preporađanje naših duša.

Nakon što su astronomi otkrili crne rupe, i astrolozi su postali svjesni nove sfere postojanja koja se nalazi iza fiksnih zvijezda. One nastaju od zvijezdi koje su doživjele kraj svoje evolucije i pretvorile se zagonetna mjesta velike gravitacije u blizini kojih prestaju vrijediti sve standardne fizikalne zakonitosti. Astronomi ostavljaju mogućnost da su crne rupe neka vrsta portala preko kojih se odlazi u paralelne svemire. Gnostici bi ih nazvali i kapijama kroz koje se može izaći izvan dosega svemirske iluzije u kojoj smo zarobljeni. I moderna astrofizika u zadnje vrijeme mijenja svoj način gledanja na crne rupe, tako da one prestaju biti zlokobna mjesta koja uništavaju planete i postaju područjima najvišeg nivoa svijesti.

Ideja o svemirskim tijelima koja su toliko masivna da svojom gravitacijom zarobljavaju čak i svjetlost prvi puta se pojavila 1783. godine (dvije godine nakon otkrića Urana, planeta viših uvida) u pismu koje je geolog John Michell napisao engleskom Kraljevskom astronomskom društvu. Tokom sljedećih stoljeća različita svemirska istraživanja potvrdila su opravdanost Michellovih pretpostavki i potakla astronome da uvedu pojam „crnih rupa“. Unutar šire javnosti crne rupe su vrlo brzo došle na loš glas. Naime, stvorilo se mišljenje o njima kao velikim grabežljivcima koje proždiru ostatak svemira. Iz razloga što je gravitacijskoj sili crnih rupa nemoguće odoljeti, većina astronoma je smatrala kako bilo koja zvijezda ili planet koji se nađe u njihovoj blizini po kratkom postupku bude usisan.

Za razliku od dosadašnjih mračnih pogleda na crne rupe, nova teorija upućuje kako bi unutar njihovih granica mogle postojati planete sa naprednim životom. Na osnovu ranijih zapažanja da subatomske čestice poput fotona unutar strukture crnih rupa imaju stabilne putanje, teorija tvrdi kako bi planete isto tako mogle naći stabilne putanje unutar okrećućih, super-masivnih crnih rupa i sigurno nastaniti ovo ljudima nepoznato područje. Spomenuta ideja, koju je postavio Vjaćeslav Dokučaev, fizičar sa Instituta za nuklearna istraživanja na ruskoj akademiji znanosti u Moskvi, odnosi se na planete koji putuju kroz horizont crne rupe, zamišljenu gravitacijsku liniju razgraničenja, iza koje ništa, čak ni svjetlost ne može pobjeći. To bi moglo objasniti „veliku svemirsku tišinu“, izjavio je Dokučaev, paradoks koji pita „ako izvanzemaljske civilizacije postoje, zašto ih nikada ne čujemo ni ne vidimo?

Unutar hipotetske strukture rotirajuće crne rupe, postoje dvije obzorne granice kojekoje nadslojavaju jedna drugu. Planet koji dolazi do crne rupe trebao bi proći kroz oba obzora i potom se smjestiti i stabilni periodičnu putanju bez sudaranja u središnji singularitet. Taj singularitet je jezgra u obliku prstena rotirajuće crne rupe, gdje se potpuno slamaju svi zakoni vremena i prostora. Ako išta udari o tu zonu, rezultirajuća plimna sila znači trenutnu „špagetifikaciju“ – proces u kojem objekt prolazi izrazito okomito istezanje i horizontalnu kompresiju. Prema dokumentu, objavljenom na stranici Arhiv fizike, unutarnja domena crne rupe teoretski je dovoljno prostrana da bi udomila planete, a isto tako ima i dovoljno energije da bi podržala život. Napredne civilizacije mogle bi postojati unutar crnih rupa, i biti nevidljivima za izvanjski svemir. Goli singularitet – ili jezgra – osvjetljavala bi planet i osiguravala konstantan izvor energije, dok bi dodatna energije dolazila iz vječno kružećih fotona.

Teorija o crnim rupama kao mjestima gdje se od ostatka svemira kriju najrazvijenije civilizacije potiče na dalekosežna razmišljanja i još više približava modernu znanost takozvanim ezoterijskim učenjima. Ako se jednom potvrde pretpostavke ruskog znanstvenika, tada bi crne rupe bila mjesta najveće koncentracije svjesnosti i ujedno igrale ulogu kapija u nematerijalne dimenzije postojanja. Veći dio astronoma smatra da u blizini ovih neobičnih svemirskih tijela prestaju važiti sve postojeće zakonitosti prostora i vremena. Ezoterijska učenja pridodala bi kako to nije nimalo čudno pošto i prostor i vrijeme ne postoje nigdje drugdje osim u našem umu.