igor-ognjenovic---blog

Zlato i sjenka, ljubav i brak

Sun, 30 Jun 2024 09:30:25 +0100

Živeći u ovom svijetu koji od nas traži da uvijek budemo po pravilima ponašanja i zadovoljimo društvena očekivanja, jedan veliki dio unutrašnjih sadržaja potiskuje se u područje nesvjesnog i tamo stvara našu sjenku. S vremenom tih sadržaja je sve više i više, pa napetost u nama raste i dovodi nas u situacije u kojima iza uobičajene svakodnevne maske izbijaju na svjetlo dana ne tako ugodni dijelovi naše ličnosti. To su trenutci kriza nakon kojih se ponovno dovodimo u red i prihvaćamo dodijeljene nam uloge. Naš mrak i našu sjenku po navici projiciramo na druge. Ono što si ne možemo dozvoliti, jer nije usklađeno s našom personom, uočavamo kao tuđe karakteristike i pri tome smo vrlo negativni i ljuti. Kako je samo moguće da postoji netko tko se ponaša na način koji sebi ne dopuštamo.

Osim sjenke koju skrivamo negdje duboko u sebi, postoji i dio našeg nesvjesnog kojeg možemo nazvati zlatom. Riječ je o najkreativnijem dijelu naše ličnosti koji nas može nadahnuti na posebna djela. U trenucima kad uspostavimo kontakt s našim u mraku skrivenim zlatom, postajemo svjesni svoje prave prirode i izlazimo izvan kutije u kojoj zarobljeni živimo svoju svakodnevnicu. Ljudi koji su ostavili neki poseban kreativni doprinos u ovom svijetu i koji su postigli više nivoe svjesnosti u pravilu su uspijevali održavati kontakt i sa svojim mrakom i sa svojim zlatom. Jer za razliku od onoga što nas uobičajeno uče, do zlata se dolazi preko zaranjanja u mrak. Tek kasnije dolazi svjetlost.

Baš kao i mrak, na druge možemo projicirati i svoje zlato. Sjetite se samo kad ste imali osam godina i sve desetogodišnjake doživljavali kao savršena bića. Maštali o tome da budete kao oni. Na kraju ste i postali, no sada su uzori postala izabrana djeca od dvanaest godina. To je prirodni proces odrastanja. Svoje zlato možemo projicirati i na istaknute javne osobe. Glumci, pjevači i sportaši univerzalna su platna na kojima se odigravaju idealizirane slike milijuna mladih ljudi. Primiti projekciju nečijeg zlata nije jednostavno i sa sobom nosi odgovornost da se to zlato prije ili kasnije vrati onome koji ga je predao. Nažalost, u svijetu postoje česti slučajevi zavaravanja drugih i ne vraćanja njihovog zlata. To se gotovo svakodnevno dešava kako na osobnoj tako i na društvenoj razini. Kad malo bolje promislimo, najveći kradljivci tuđeg zlata su političari koji se u izbornim kampanjama predstavljaju kao sigurni nositelji zlata, a kasnije ga jednostavno prisvoje bez imalo grižnje savjesti

Ponekad kada staviš svoje zlato na drugu osobu, ona također stavi svoje zlato na tebe. Stvari postanu nešto složenije kad se razmjena dešava u oba smjera. Jedna od kontaminacija razina u kojima učestvujemo, a gotovo da i ne znamo razmišljati drugačije, je ta da razmjena zlata znači brak. Brak je dobar i zlato je dobro. Oni bi skupa mogli dobro ići, ali to nisu sinonimi. Ukoliko bi ove pojmove pomiješali moglo bi doći do problema. Mislimo: zaljubio sam se, moram ju odvesti u krevet. Možda i hoćeš, ali to nije sinonim za zaljubljenost.

U našoj kulturi, uvjet za brak je međusobna projekcija. Uzimamo zdravo za gotovo da ćemo oženiti osobu u koju smo se zaljubili. Ali, zaljubljenost nije dovoljna garancija za uspješan brak. Kada ste zaljubljeni, osjećate se preplavljeni uzbuđenjem i kao da lebdite iznad zemlje. Projicirali ste svoje zlato, svoju najdublju unutarnju vrijednost, na drugu osobu. Dali ste tu vrijednost njoj da neko vrijeme tamo stoji, dok niste spremni da to uzmete natrag. I, ako je osjećaj uzajaman, ta osoba je također vama dala svoje zlato. Da bi odnos uspio, negdje putem svatko od vas treba uzeti svoje zlato natrag k sebi. Nažalost, to je obično praćeno razbijanjem iluzija i otrežnjenjem. „Ti nisi vitez kojim sam te smatrala.“ „Ti nisi princeza kada se ujutro probudiš.“ Zlato se ruši svakim razočarenjem. Kada bismo barem mogli razumjeti da smo položili svoje zlato u nečije krilo na određeno vrijeme, dok ne ojačamo, i da će tome jednog dana doći kraj. Po tom pitanju baš nismo pametni i to je jedna od najbolnijih stavki u našoj kulturi. Pet godina kasnije, kada odnos ne funkcionira, mi ne razumijemo kako je vrijeme da povučemo našu projekciju i komuniciramo s drugom osobom, našim partnerom, našim supružnikom.

Istinski brak može biti temeljen jedino na ljudskoj ljubavi, koja je drugačija od romantične ljubavi, zaljubljenosti ili zaluđenosti. Romantičnost je jedinstvena za zapad, i relativno je nova pojava, negdje od dvanaestog stoljeća. A upravo romantična ljubav nije temelj za brak. Naš ljudski život, naš brak, hranjen je kapacitetom da kao jedno ljudsko biće volimo drugo ljudsko biće. Kada smo zaljubljeni, mi stavljamo naše zlato - naša očekivanja - na drugu osobu i to ju poništava. Ne postoji odnos, a ljudima je voljeti urođena snaga. Volimo nekoga zbog toga tko ta osoba jest. Cijenimo i osjećamo srodnost i bliskost. Romantična ljubav, s druge strane je neka vrsta božanstvene ljubavi. Mi drugu osobu obožavamo. Tražimo od te osobe, nesvjesno, da za nas bude utjelovljenje Boga. Biti zaljubljen je duboko religijsko iskustvo, za mnoge jedino religijsko iskustvo koje će ikada imati, Božja posljednja šansa da ih uhvati.

Struktura stvarnosti

Sat, 21 Oct 2023 15:07:37 +0100

Većina ljudi gotovo da nikada ni ne pogleda u nebo. U nekim trenucima eventualno zamijete sjaj sunca ili noćno ukazanje punog mjeseca. Koliko njih će uopće znati raspoznati planete ili najvažnije fiksne zvijezde. Za astrologiju znanstvenici tvrde kako je riječ o pseudoznanosti i kako se njome bave neznalice. No, unatoč tome upravo se nebo i astrologija od davnih vremena smatraju ključnim faktorom u raspoznavanju unutrašnje strukture po kojoj je kreirana čitava stvarnost i preko koje doživljavamo sva iskustva unutar naših života.

Iako se raznorazne vojske iz sve snage trude da zatru ostatke nekad izuzetno razvijenih mezopotamskih civilizacija, neke znanja koja su nastala u to vrijeme jednostavno nije moguće izbrisati. Proučavanje nebeskih pojava bilo je tada suštinsko za formuliranje tadašnje znanosti i religije. Ukoliko bi trebalo ta vrlo obimna astrološka učenja svesti na jednu osnovnu ideju, onda bi to svakako bio kaldejski niz. Njega možemo opisati formulom: Mjesec, Merkur, Venera, Sunce, Mars, Jupiter, Saturn. Već na prvi pogled postaje jasno da su u sklopu kaldejskog niza zapisani vidljivi planeti redoslijedom od najbržeg do najsporijeg po kretanju gledajući iz perspektive naše Zemlje. Unutar ove naizgled jednostavne konstrukcije čije se suptilni prikaze sveukupne dinamike događanja unutar svijeta kojeg vidimo.

Niz u kojemu se izmjenjuju planeti po svojoj brzini kretanja poslužio je kao osnova za prikaz različitih ciklusa unutar kojih živimo. Po njemu se izmjenjuju godine, dani u tjednu i sati u pojedinom danu. Drugim riječima, čitav kalendar je samo odraz ove osnovne formule, a poznata je činjenica da upravo kalendar određuje okvire naše svakodnevnice. Osim što odražava nivo kulture pojedinog razdoblja, kalendar utječe i na formiranje svjesnosti ljudi koji ga koriste.

Kaldejski niz imao je kroz prošlost i svoje ezoterijsko značenje jer je opisivao put duše prilikom inkarniranja u ovom svijetu, te također njezin put odlaska nakon smrti. Vjerovalo se da prije rođenja pojedine osobe duša ulazi u Sunčev sustav kroz Saturnova vrata, te se kasnije preko Jupitera, Marsa, Sunca, Venere, Merkura i Mjeseca spušta u zemaljski svijet i tu utjelovljuje kao novorođena beba. Nakon smrti duša je prolazila iste postaje, no ovoga puta suprotnim smjerom. U tom kontekstu kaldejski niz je predstavljao konstantu koja je sadržana u svakoj ljudskoj egzistenciji i koju nitko od nas ne može izbjeći.

Pojedine postaje u kaldejskom nizu od davnina su doživljavanje kao zasebne nebeske sfere koje u sebi nose pojedine dimenzije života. Preko pravila koje izjednačuje makrokozmos s mikrokozmosom nebeske sfere su prisutne i u nama na nivou sedam osnovnih čakri i sedam suptilnih tijela koja posjedujemo. Na taj način kaldejski niz postoje univerzalno pravilo koje objedinjuje kako našu izvanjsku, tako i našu unutrašnju stvarnost. Ista priča nakon Mezopotamije ponavlja se posvuda po svijetu, od židovske kabale, do indijske yoge i hermetizma.

Pogledajmo pobliže kakav je sadržaj kaldejskog niza i o kojoj dinamici on priča. Njegova pretpostavka je da se nalazimo na Zemlji i da odatle doživljavamo nebo. Prva sfera koja nas očekuje je Mjesečeva. Ona je vezana uz astralne svjetove i emocije. U njoj smo većinom nesvjesni i izloženi raznoraznim projekcijama s različitih nivoa. Mjesec je poput sveobuhvatne memorije koja nas uklapa u procese inkarniranja: tu pamtimo sve detalje našeg života od kojih kasnije kreiramo polazište za sljedeća iskustva. Unutar Mjesečeve sfera nas je najlakše kontrolirati i programirati sa strane. Tu često postajemo žrtvama nematerijalnih entiteta.

Nakon Mjesečeve sfere dolazimo do one Merkurove koja je vezana uz mentalnost. Tu pronalazimo naš svakodnevni logički um koji obrađuje gomile potrebnih i nepotrebnih informacija. Uz pomoć Mjesečeve memorije Merkur nam služi za analitično formuliranje svojih stavova, te komunikaciju s okolinom. Merkurova sfera je vrlo važna jer Mjesec bilježi sve njezine sadržaje na krajnje subjektivan način. Potrebno je obratiti veliku pozornost na ono što govorimo i razmišljamo.

Sljedeća sfera je Venerina i ona je povezana uz donošenje vrijednosnih sudova, ljubav i stvaranje veza. Tu ćemo doći u kontakt s estetskim kriterijima, te idejom harmonije. U životima ljudi kontakt s Venerinom sferom se najviše manifestira u vrijeme puberteta kad se u nama budi spolnost i razvija potreba za povezivanjem s drugim ljudskim bićima. Venera nam pomaže da raspoznamo važnost tuđih vrijednosti.

Naš osnovni identitet u ovom svijetu susrest ćemo u Sunčevoj sferi. Ona se nalazi u sredini i integrira sve ostale. Sunce je po svojoj prirodi zvijezda koja nam daje priliku suočavanja sa odrazom sfera koje su više od Sunčevog sustava. Osim što nam daje priliku kreiranja identiteta u ovom svijetu, Sunce je i veliki energetski generator koji animira naše tijelo i izvanjski svijet. Bez njegove energije ne bi bilo dnevne svjetlosti, a i planeti po noći ne bi bili vidljivi.

Marsova sfera je područje aktivnosti i djelovanja u svrhu realizacije želja koje su nastale unutar Venerine sfere i koje su se uključile u Sunčevu sferu. Marsa možemo prikazati kao ratnika koji hrabro krči svoj put do cilja. Njegova sfera će nam dati energiju i poticaje da se založimo za sebe i obranimo se od svih neprijateljskih utjecaja sa strane. Bez spomenute energije ne bi postojao naš imuni sustav i vrlo brzo bi postali žrtvama svih tih nemogućih klica i bakterija.

Nakon prvih pet osobnih planeta u kaldejskom nizu dolaze dva društvena planeta. Riječ je o Jupiteru i Saturnu koji nas uključuju u zajednicu kojoj pripadamo na način raspoznavanja njezinih pravila ponašanja. S Jupiterovom sferom ulazimo u područje morala. Ona nam daje uvid u više svemirske zakonitosti i omogućava nam ekspanziju kroz njihovo korištenje. Jupiterova sfera nam pomaže pri traženju smisla našeg postojanja, a istovremeno predstavlja i više funkcije uma.

U prošlosti kaldejski niz je završavao Saturnovom sferom. Ona je doživljavana sve samo ne lakom jer nas je suočavala s našim greškama i njihovim karmičkim posljedicama. Unutar ezoterijskih sustava Saturn je bio čuvar praga nakon kojeg smo dolazili u kontakt s fiksnim zvijezdama. Njegova uloga je bila vraćanje duša natrag u proces reinkarniranja, pa su ga neki doživljavali kao na izrazito negativan i zarobljavajući način. U tome se ide čak tako daleko da ga se poistovjećuje s đavolom, ili pak svemirskom stanicom zloćudnih svemiraca.

Nakon Saturnove sedme sfera dolazila je osma koja je pripadala fiksnim zvijezdama. Cilj svake duše bio je osloboditi se reinkarniranja unutar zatvorenog planetarnog kruga i vratiti se tamo gdje pripada, jer po ezoterijskim učenjima mi smo uistinu zvjezdanog podrijetla, samo što smo na to zaboravili i ostali zarobljeni u ovoj stvarnosti. Na sličan način ovaj svijet su doživljavali i gnostici po kojima živimo u svijetu kojeg je stvorio demijurg, nesavršeno biće koje si je umislilo da je bog. Pravi Bog nalazi se izvan granica naše stvarnosti i njegova sfera postojanja je mjesto istine.

Gnostici su ovaj svijet doživljavali kao tamnicu duše iz koje se ona treba osloboditi. Uz demijurga našom egzistencijom upravljaju i različita druga bića kojima je u interesu zadržati zarobljene duše i spriječiti ih da se vrate mjestu svojeg nastanka. Gnostička učenja poslužila su kao osnovni predložak za formiranje različitih teorija zavjere koje su na manje ili više neuspješan način pokušavale konkretizirati poetske metafore gnostika. Jedna od najvećih zabluda teorija zavjere je pokušaj da se određeni dijelovi kaldejskog niza (Mjesec, Saturn) prikažu kao faktori kreiranja zarobljavajuće iluzije. Po gnostičkim učenjima čitava ova kreacija u kojoj se nalazimo je iluzija i potpuno je krivo samo neke njezine dijelove prikazivati takvim. Jedino potpuni izlazak iz svijeta u kojem smo se zadesili donosi toliko željenu slobodu.

Nakon što je 1781. godine otkriven planet Uran došlo je do spoznaje postojanja novih sfera iza Saturna. U modernoj astrologiji Uran, Neptun i Pluton nazivaju se transcedentalnim planetima koji pomažu ljudima da izađu izvan domene Saturnovog djelovanja. Uran pri tome funkcionira kao inicijator direktne spoznaje istine (gnoze), najvišeg oblika znanja. Neptun nas dovodi u područje idealnih oblika i u nama budi prisustvo božanskog, dok Pluton potiče na konačnu transformaciju, umiranje u ovom svijetu i preporađanje naših duša.

Nakon što su astronomi otkrili crne rupe, i astrolozi su postali svjesni nove sfere postojanja koja se nalazi iza fiksnih zvijezda. One nastaju od zvijezdi koje su doživjele kraj svoje evolucije i pretvorile se zagonetna mjesta velike gravitacije u blizini kojih prestaju vrijediti sve standardne fizikalne zakonitosti. Astronomi ostavljaju mogućnost da su crne rupe neka vrsta portala preko kojih se odlazi u paralelne svemire. Gnostici bi ih nazvali i kapijama kroz koje se može izaći izvan dosega svemirske iluzije u kojoj smo zarobljeni. I moderna astrofizika u zadnje vrijeme mijenja svoj način gledanja na crne rupe, tako da one prestaju biti zlokobna mjesta koja uništavaju planete i postaju područjima najvišeg nivoa svijesti.

Ideja o svemirskim tijelima koja su toliko masivna da svojom gravitacijom zarobljavaju čak i svjetlost prvi puta se pojavila 1783. godine (dvije godine nakon otkrića Urana, planeta viših uvida) u pismu koje je geolog John Michell napisao engleskom Kraljevskom astronomskom društvu. Tokom sljedećih stoljeća različita svemirska istraživanja potvrdila su opravdanost Michellovih pretpostavki i potakla astronome da uvedu pojam „crnih rupa“. Unutar šire javnosti crne rupe su vrlo brzo došle na loš glas. Naime, stvorilo se mišljenje o njima kao velikim grabežljivcima koje proždiru ostatak svemira. Iz razloga što je gravitacijskoj sili crnih rupa nemoguće odoljeti, većina astronoma je smatrala kako bilo koja zvijezda ili planet koji se nađe u njihovoj blizini po kratkom postupku bude usisan.

Za razliku od dosadašnjih mračnih pogleda na crne rupe, nova teorija upućuje kako bi unutar njihovih granica mogle postojati planete sa naprednim životom. Na osnovu ranijih zapažanja da subatomske čestice poput fotona unutar strukture crnih rupa imaju stabilne putanje, teorija tvrdi kako bi planete isto tako mogle naći stabilne putanje unutar okrećućih, super-masivnih crnih rupa i sigurno nastaniti ovo ljudima nepoznato područje. Spomenuta ideja, koju je postavio Vjaćeslav Dokučaev, fizičar sa Instituta za nuklearna istraživanja na ruskoj akademiji znanosti u Moskvi, odnosi se na planete koji putuju kroz horizont crne rupe, zamišljenu gravitacijsku liniju razgraničenja, iza koje ništa, čak ni svjetlost ne može pobjeći. To bi moglo objasniti „veliku svemirsku tišinu“, izjavio je Dokučaev, paradoks koji pita „ako izvanzemaljske civilizacije postoje, zašto ih nikada ne čujemo ni ne vidimo?

Unutar hipotetske strukture rotirajuće crne rupe, postoje dvije obzorne granice kojekoje nadslojavaju jedna drugu. Planet koji dolazi do crne rupe trebao bi proći kroz oba obzora i potom se smjestiti i stabilni periodičnu putanju bez sudaranja u središnji singularitet. Taj singularitet je jezgra u obliku prstena rotirajuće crne rupe, gdje se potpuno slamaju svi zakoni vremena i prostora. Ako išta udari o tu zonu, rezultirajuća plimna sila znači trenutnu „špagetifikaciju“ – proces u kojem objekt prolazi izrazito okomito istezanje i horizontalnu kompresiju. Prema dokumentu, objavljenom na stranici Arhiv fizike, unutarnja domena crne rupe teoretski je dovoljno prostrana da bi udomila planete, a isto tako ima i dovoljno energije da bi podržala život. Napredne civilizacije mogle bi postojati unutar crnih rupa, i biti nevidljivima za izvanjski svemir. Goli singularitet – ili jezgra – osvjetljavala bi planet i osiguravala konstantan izvor energije, dok bi dodatna energije dolazila iz vječno kružećih fotona.

Teorija o crnim rupama kao mjestima gdje se od ostatka svemira kriju najrazvijenije civilizacije potiče na dalekosežna razmišljanja i još više približava modernu znanost takozvanim ezoterijskim učenjima. Ako se jednom potvrde pretpostavke ruskog znanstvenika, tada bi crne rupe bila mjesta najveće koncentracije svjesnosti i ujedno igrale ulogu kapija u nematerijalne dimenzije postojanja. Veći dio astronoma smatra da u blizini ovih neobičnih svemirskih tijela prestaju važiti sve postojeće zakonitosti prostora i vremena. Ezoterijska učenja pridodala bi kako to nije nimalo čudno pošto i prostor i vrijeme ne postoje nigdje drugdje osim u našem umu.

Roditelji mogu biti bolji i djeca sretnija

Sat, 22 Jul 2023 09:14:15 +0100

Jeste li ikada čuli roditelje kako začuđeno govore da se ponašaju poput svojeg oca ili majke? Instinktivno djeca preuzimaju navike i riječi roditelja. Ono što ih je šokiralo u djetinjstvu i što su mislili da nikada neće izreći, potpuno nesvjesno izgovaraju svojoj djeci. Kako ne bi ponavljali greške roditelja potrebno se je pripremati i prije nego što sami dođemo u njihovu ulogu. Osvješćivanjem problema koje su u odnosu s nama imali naši roditelji izbjegavamo ponavljanje učinjenih grešaka. Najčešća je pojava da generacijski ciklusi ojačavaju a ne oslabljuju pri svakom rođenju novog djeteta. Svi mi smo stvoreni kako bi pronašli ispunjenje u našem osjećaju pripadanja, vrijednosti i kompetentnosti. Naša je potreba da kao budući roditelji imamo sposobnost iskomunicirati i inicirati taj osjećaj cjelovitosti.

Možete pročitati sve vrste knjiga o odgajanju djece, no bez stabilne osnove nećete biti u stanju prenijeti zdrave emocionalne sadržaje. Jednostavno ćete ponovno reproducirati programe koji su uneseni u vaš um prilikom odrastanja. Ono što se nalazi u vašem nesvjesnom umu u pravilu nije moguće potpuno izbrisati. Jedino što možete je preko njih unijeti vaše istine kako bi instinktivne reakcije učinili dalekim sjećanjem. Kao par važno je da budete jedinstveni u načinu na koji podižete obitelj. Poruke koje šaljete svojoj djeci imati će veliki utjecaj na njihovu kasniju sreću, uspjeh i emocionalnu stabilnost. Prvi korak pri učenju boljeg načina življenja započinje s vašim zajedničkim odnosom. Suprotno popularnim trendovima, djeca ne bi trebala biti isključivo središte pažnje cjelokupne obitelji. Za njihovo pozitivno emocionalno odrastanje izuzetno je važno da otac i majka posvete dovoljno vremena jedno drugom i pri tome kreiraju konstruktivan i stabilan odnos.

Naučite rješavati konflikte bez dramatičnog međusobnog kažnjavanja. Izbjegnite bilo kakva dugotrajna razdoblja međusobne šutnje i netrpeljivosti. Sve tenzije koje se pojave pokušajte što prije otpustiti. Pokušajte zajednički pronaći dublje razloge neslaganja i na taj način ostvariti bolje razumijevanje. Na taj način ćete djeci pokazati kako od konflikta doći do rješenja i ljubavi. Djecu ćete najbolje naučiti pouzdanosti i međusobnom podržavanju ukoliko sami kao par budete disciplinirani Pokušajte odoljeti iskušenjima da ostvarujete sve želje u istom trenutku kada se pojave. U discipliniranom životu su spontanost, zabava i zadovoljstva uvijek uravnoteženi. Djeca imaju veliku potrebu za stabilnošću i jasno određenom strukturom u obitelji.

Vrlo često u unutar obitelji roditelji zaboravljaju kako je mudrost važnija od emocija. Potenciranje dramatičnih okolnosti svakako nije rezultat mudrosti nego nestabilnih emocija. Postoje dani kada se ujutro probudimo loše volje i kada nam jednostavno nije do ničega. Bilo bi dobro da prevladate takve osjećaje i ne dopustite im da vladaju vašom svakodnevnicom. Prevladajte sva neraspoloženja i pokušajte od svakog dana dobiti što više. Na taj način ćete svojoj djeci jasno prikazati pozitivni životni model i potaknuti ih na veću učinkovitost. Ona trebaju shvatiti kako nije poželjno biti u vlasništvu nečega tako nestabilnog kao što su emocije. U svim životnim iskušenjima roditelji bi se trebali međusobno podržavati. U principu, sve je lakše riješiti ukoliko dobivate pomoć od strane osoba koje su vam bliske.

Izbjegnite bilo kakvo međusobno kritiziranje i usmjerite se na zajedničko traženje najoptimalnijih rješenja. Vaše dijete će se na taj način naučiti surađivati s okolinom i lakše uspostavljati potrebnu komunikaciju. Roditelji bi se međusobno trebali respektirati i jedno drugom pružati neuvjetovanu ljubav. U odnosima je vrlo važno poticati izražavanje ljubavi. Vaše dijete će na taj način naučiti kako da iskaže svoju ljubav prema vama i ostalim osobama koje su mu drage. Neizražavane ljubavi može dovesti do kasnijeg emocionalnog nesnalaženja u odnosima. Nećete puno postići ukoliko svojoj djeci stalno namećete zabrane. Ona će postati nesigurna i zatvorena u svom privatnom svijetu. Puno bolji način je da ih roditelji pokušaju podučiti svojim vlastitim pozitivnim primjerom.

U obiteljskoj komunikaciji vrlo je važno da oba roditelja slušaju jedni drugog. Isto tako uvijek pažljivo saslušajte i ono što vam ima za reći vaše dijete. Na taj način ćete kod njega razvijati samopoštovanje i sigurnostu izražavanju. Ukoliko dođe do razmimoilaženja u komunikaciji roditelji nikako ne bi trebali vikati ili na bilo koji način negirati jedni druge. Nije potrebno uvijek imati isto mišljenje, no to ne znači da to treba biti razlogom za svađu. Neka se vaše dijete nauči uvažavati tuđe poglede na svijet. Unutar obitelji važno je naučiti dijeliti sreću. Ukoliko se nekome od roditelja dogodili nešto što je podiglo njegovo raspoloženje, poželjno je da se tome raduje i drugi roditelj. Pokažite svom djetetu načine na koje se može dijeliti sreća. Na taj način ćete ojačati stabilnost obitelji. Poznata je činjenica da djeca veću važnost poklanjaju onome što vide nego onome o čemu im se priča. S vremena na vrijeme potrebno im je na djelu zorno demonstrirati ono što ste im do tada samo govorili. Dovedite ih u priliku da i sami iskažu određene pozitivne karakteristike.

Za što smo u životu pozvani

Sat, 08 Apr 2023 20:10:04 +0100

Prilikom upoznavanja u novom društvu ljudi najčešće kažu svoje ime i prezime i nakon toga zanimanje kojim se bave. Ova navika je toliko uvriježena da samo u izuzetno opuštenim situacijama dolazi do kreiranja alternativnih verzija u svrhu postizanja dobrog raspoloženja. Ime i prezime onima koji nas upoznaju otkriva našu osobnost i porijeklo, a zanimanje daje informacije o nivou edukacije i pripadnosti određenim društvenim slojevima. Na taj način oni s kojima stupamo u kontakt mogu jasnije odrediti uloge koje su nam dodijeljene i odlučiti žele li s nama pokrenuti dodatnu komunikaciju. Zanimanje kojim se bavimo postalo je na taj način nekom vrstom javnog identiteta o kojemu ovisi doživljavanje od strane okoline.

Na vrlo suptilan način od strane društva smo potaknuti da životnu vokaciju (poziv) izjednačujemo s poslom kojim se bavimo i pri tome negiramo najuzvišeniji dio svoje ličnosti. U skladu s takvim načinom razmišljanja je i duhovnost koja ide putem negiranja svijeta u kojem se nalazimo. Taj takozvani negativni pristup odriče se bilo kakve povezanosti sa svjetovnim životom, odbacuje društvene uloge i izolira se u virtualnom svijetu spilja ili samostanskih zidova. Unutar takozvane transpersonalne psihologije vokacija se raspoznaje kao ključni faktor prelaska sa osobnog na nadosobni nivo postojanja. Nakon raspoznavanja svojih osobnih potreba i njihove uspješne realizacije u društvu, pojedinac počinje preispitivati smislenost svog života i traži načine aktualizacije svojih viših potencijala. U tom trenutku se otvara prostor za uspostavljanje kontakta s višom inteligencijom i širenja svjesnosti izvan uobičajenih okvira. Vokacija u tom kontekstu postaje pozivom koji dobivamo iz nekih drugih dimenzija postojanja u kojemu nam se objavljuje životni projekt koji je središnja točka našeg identiteta.

Osjećaj pozvanosti od davnih vremena je intrigirao ljude. Unutar hinduizma vokacija se povezivala s dharmom i etičkim vladanjem. Životni put i sudbina pojedinca tu se izjednačavala s društvenom ulogom i kastom kojoj se pripadalo. Naravno da je na taj način dolazilo do tenzija između društvenog i osobnog poimanja dharme, no sve se u konačnici rješavalo praksom karma yoge – žrtvujuće svete aktivnosti u svijetu iluzija. U Bibliji vokacija se doživljava kao božji poziv za vječnim životom. Vjernicima ne preostaje ništa drugo nego prihvatiti društvenu ulogu koju im je Bog namijenio i pri tome se nadati ulasku u Božje kraljevstvo. Martin Luther prilikom definiranja protestantizma naglašava kako je prvenstveno važna vjera a ne ono što u životu radimo. Po njemu je vokacija zadatak koji smo dobili od Boga i koji bespogovorno trebamo izvršiti.

Erazmo Roterdamski pravi određeni iskorak izvan ovakvih uniformirajući pogleda na pojedinačne ljudske sudbine i naglašava kako u traženju životnog puta svakako treba uzeti u obzir karakter i talente kojima se raspolaže. Moderno kapitalističko društvo u kojem živimo u mnogo čemu svoj pogled na vokaciju duguje Jeanu Calvinu koji do krajnosti razvija Lutherovu zamisao. Ovaj istaknuti teolog uspjeh u ovom svijetu doživljava kao vidljivi znak božanske milosti. Uspješni ljudi su bliži Bogu od onih koji to nisu i pri tome mogu biti sigurni da su upravo oni odabrani za spasenje. Prilikom traženja svog mjesta u svijetu potrebno je potpuno zanemariti osobne inklinacije i prepustiti Bogu da komandira onime što činimo.

Kapitalizam slijedi Calvinovu ideje, samo što Boga zamjenjuje kapitalom. Društveno uređenje unutar kojeg živimo od svojih podređenih građana traži nesebično služenje interesima zajednice, neku vrstu podređujućeg asketizma. Vokacija se ogoljuje na samo jednu dimenziju i postaje radom u svrhu povećavanja kapitala. Ljudi se trebaju odreći svih viših aspiracija i posvetiti onome što jedino ima smisla, a to je zarađivanje novca. Humanitarnost države se javno definira kao nastojanje da se svojim građanima omogući dovoljan broj radnih mjesta. Pri tome se ne postavlja pitanje kvalitete, nego se samo ulazi u područje kvantiteta. Takvo definiranje vokacije od nje stvara metodu kontrole svijeta i zarobljavanja ljudi. Čak i iz perspektive hinduizma, ovakvo ponašanje nije etičko, jer princip dharme je promjena svijeta, a oni koji trenutno vladaju svijetom iz sve snage se trude da održe status quo.

Vrlo često se uz vokaciju povezuje i pojam osobnog unutrašnjeg glasa koji nam otkriva naš osnovni poziv, zadatak i ulogu. Taj unutrašnji glas je neka vrsta izražavanja božje volje kroz nas same. U skladu s gnostičkom duhovnošću koja je isticala potrebu ostvarivanja direktnog kontakta s Bogom, tako i moderna psihologija pri pronalaženju vokacije stavlja naglasak na uspostavljanju kontakta s nadosobnim dijelom našeg identiteta. Jedino tako je moguće steći autentični uvid u svoju životnu misiju i mjesto unutar svemira. Ira Progoff, poznati američki psiholog, kaže kako preko osvješćivanja svoje vokacije dolazimo u priliku kreirati upravljajući princip koji ujedinjuje naš izvanjski i unutrašnji život. Sve to je vrlo slično postavkama koje je unutar svoje integralne yoge formulirao indijski duhovni učitelj Aurobindo i idealni život odredio kao življenje božanske aktivnosti nakon postignuća individualnog oslobođenja. Na taj način vokacija prestaje biti faktorom kontrole od strane društva i postaje katalizator restrukturiranja i preusmjeravanja života.

Sport i astrologija

Sat, 08 Apr 2023 20:10:36 +0100

Pedesetih godina prošlog stoljeća francuski psiholog Michel Gauquelin poželio je na konkretnim primjerima vidjeti istinsku vrijednost astrologije. Uz pomoć svoje supruge Francoise sakupio je veliku bazu od čak 50,000 podataka o rođenjima poznatih i nepoznatih ljudi i poput pravog znanstvenika bacio se na posao oboružan statističkim metodama analize. Nastavak priče postao je nekom vrstom legende koju astrolozi bezuspješno ponavljaju u većini javnih rasprava s nesklonim im znanstvenicima. Iako je u početku sumnjao u bilo kakav smisao astrologije, rezultati koje je dobio natjerali su Gauquelina da promjeni mišljenje i sam postane astrologom. Pri tome, naravno, nije naišao na bilo kakvo razumijevanje ostalih znanstvenika koji su jednostavno njegova istraživanja proglasili nevažećima i zanijekali im bilo kakvu znanstvenu valjanost. Gledajući astrološki Gauquelin se u svojoj analizi baze podataka usmjerio prvenstveno na povezanost određenih profesija i pozicija planeta u kućama. Već pri samom definiranju onog što želi ispitati on je odbacio važnost zodijakalnih znakova, te aspekata između pojedinih planeta. Takav poprilično pojednostavljen pristup Gauquelinu je potvrdio važnost ascendenta i MC-a, te je uskoro došao do zaključka da se za pojedine profesije ponavljaju isti planeti u područjima oko te dvije važne točke.

Uz astrološke karte pripadnika različitih profesija, Gauquelin je analizirao i karte koje su pripadale sportašima. Tom prilikom je ustanovio kako se kod njih u pravilu pojavljuje Mars smješten u područjima oko ascendenta i MC-a. Potaknuti Gauquelinovim istraživanjima astrolozi su kasnije bez puno razmišljanja sport počeli poistovjećivati s planetom Marsom i kroz njegov smještaj unutar karte procjenjivali potencijale pojedine osobe za vrhunske sportske rezultate. Takav način zaključivanja nije bio u skladu s astrološkom tradicijom koja nije imala običaj sport ekskluzivno povezivati s bilo kojim planetom. Astrolozi iz prošlosti zadovoljili su se da sport pridruže području pete kuće, što im je bilo i više nego dovoljno za procjenjivanje tadašnjih karata. Takav pristup se u praksi pokazuje puno djelotvornijim, premda ne i prikladnim za statistička provjeravanja. No, budimo iskreni, astrolozima iz prošlih vremena takve metode provjeravanja valjanosti astrologije nisu bile ni potrebne.

Gledajući karte modernih sportaša lako je uočiti važnost čitave karte kao cjeline. Mars u njima definitivno ima svoje mjesto, ali nije nikako ključan faktor za postizanje velikih uspjeha. Njegova uloga sastoji se u tome da dade onaj nužno potreban poriv za natjecanjem i snagu mišića. Mars će zbog svoje usmjerenosti samo na sebe biti istaknutiji kod sportaša koji se natječu u individualnim sportovima nego kod onih koji su nastupaju kao članovi neke momčadi. Isto tako taj crveni planet daje energiju koja se silovito izražava u kratkom vremenskom intervalu, što nadasve odgovara sportovima čija natjecanja ne traju dugo, poput sprinterskih disciplina u atletici, bacanju kugle, kladiva i diska, ili borilačkih sportova koji ne prelaze tri runde. Bog Mars bio je poznat kao vrlo loš strateg koji je dozvoljavao da mu bijes nadvlada racionalnost, pa stoga ne čudi podatak o gubljenju većine ratova koje je započeo. Slično se dešava i u sportu, za postizanje konačnog uspjeha potrebno je da Mars bude ojačan suradnjom s nekim drugim promišljenijim planetom. Jedan od njih je zasigurno Jupiter koji Marsu može dati širinu pogleda i moć taktiziranja. Sportaši koji u svojim kartama imaju istaknutog Jupitera uvijek imaju sposobnost doživljavanja onog čime se bave na višem nivou od pukog sukobljavanja s protivnikom. Njih ne može ništa pokolebati i uvijek izražavaju veliku pozitivnost. Nakon prestanka aktivnog natjecanja, veći dio njih i dalje ostaje prisutan u sportu na funkcijama trenera ili stručnih savjetnika. U ova moderna vremena kad bavljenje sportom uključuje česta putovanja širom svijeta, važnost Jupitera je tim veća.

Velike sportske zvijezde teško je zamisliti bez snažno istaknutog Sunca. Ono sportašima daje toliko željeni kraljevski pečat i uzdiže ih do nivoa besmrtnosti. U momčadskim natjecanjima Sunce izdvaja glavne igrače oko kojih se vrti igra cijele momčadi. Oni se najčešće većinu posla ostavljaju drugima, a sebi dodjeljuju pravo odigravanja najvažnijih poteza i nošenja kapetanske trake. Sportaši u čijim je kartama istaknuto Sunce u pravilu dobivaju najveće honorare jer njihova lica krase naslovnice, a djeca tjeraju roditelje da im kupuju baš njihove dresove. Merkurov utjecaj se kod sportaša očituje u brzom promišljanju i dobroj koordinaciji pokreta. Oni kojima je on istaknut u karti iznenađuju svoje konkurente naglim promjenama kretanja, te izuzetnim osjećajem za ravnotežu. Merkur još daje i izražen smisao za duhovitost i improvizaciju.

Mjesec svojim utjecajem u kartama sportaša potiče na izraženu emocionalnost koja u određenim situacijama može pomoći pri ostvarivanju natprosječnih rezultata. Kod momčadskih natjecanja, on će donijeti toliko važan osjećaj zajedništva i patriotizma. Uz Merkura, Mjesec je najčešće vrlo izražen kod sportaša koji u ekipama imaju ulogu playmakera, to jest onih koji grade igru i loptama poslužuju ostale članove momčadi. Venera s druge strane kod sportaša budi smisao za suradnju. Naći ćete je nadasve vrlo istaknutu kod svih sportaša koji su nastupali u parovima (tenis, ping pong, klizanje, veslanje, i slično). Isto tako, Venera svojim prisustvom razvija u sportu kreativnost i osjećaj za stil. Od onih kod kojih je na istaknutom mjestu u karti traži da povedu računa ne samo o rezultatima, nego i o načinu na koji ih postižu.

Saturn je planet teškog i upornog treniranja. Sportaši koji ga osjećaju u svojim kartama su svjesni da se do velikih uspjeha ne dolazi na lagana način. Oni najčešće nisu potpuno sigurni u svoje natprosječne sposobnosti, pa zbog toga zdušno pribjegavaju prekovremenom vježbanju. U momčadskim sportovima, to će biti oni igrači koji će obavljati ogroman, najčešće ne tako uočljiv posao. Glavne zvijezde najčešće su to baš zbog toga što njihovi Saturnovski suigrači na sebe preuzimaju nimalo ugodne obaveze. Uranovski upliv ovjekovječiti će sportaše koji se po svojoj individualnosti razlikuju od većine ostalih. To može biti zbog živopisnog izgleda koji odstupa od uobičajenih normi za taj sport, ili zbog inovacija koje uvode u samu izvedbu. Povijest sporta ih najčešće pamti kao one koji su u svoje vrijeme propagirali nešto što je svima bilo strano i nepoznato, a tek kasnije postalo općeprihvaćenim.

Neptun je planet koji sport izjednačuje s mističkim iskustvom. Sportaši koji su pod njegovim utjecajem u pravilu unutar sporta traže nešto preko čega će transcendirati svakodnevna životna iskustva. Oni su spremni žrtvovati se za svoje ideale i u najboljem slučaju ostvariti rezultate koje nitko od njih nije očekivao. No, isto tako mogu polučiti i velika razočarenja, i to onda kada svi misle da su u najboljoj formi. Problematični Neptun u kartama sportaša uvijek traži oprez pri korištenju kemijskih sredstava. U suprotnom, ni krivi ni dužni mogu postati žrtvama skandala s dopingom. I konačno, Pluton je planet koji u sportu teži ekstremnim iskustvima. Sportaši koje karakterizira uvijek ispituju granice svojih snaga i teže ostvarivanju nadljudskih ciljeva. Oni tokom karijere vrlo često doživljavaju velike krize nakon kojih se ponovno uzdižu i budu još bolji nego prije. U momčadskim sportovima Pluton je istaknut u kartama igrača koji od trenera preuzimaju raznorazne «prljave zadatke». Oni najbolje i najstaloženije funkcioniraju kada svi ostali igrači gube glavu prilikom određenih dramatičnih situacija.

Dolazak Ledene kraljice

Tue, 11 Oct 2022 08:38:40 +0100

Nakon što su astronomi s upoznali javnost sa svojim neočekivanim otkrićem novog tijela unutar Sunčevog sustava svima koji se imalo ozbiljnije bave astrologijom postalo je jasno da neke stvari više jednostavno ne mogu biti iste kao prije. To novo tijelo nazvano imenom eskimske božice Sedne svojim postojanjem u dramatično je pomaklo granice Sunčevog sustava i nagovijestilo postojanje još čitavog niza sličnih mu tijela unutar onog što se do sada samo hipotetski nazivalo Oortovim oblakom. Ovakva invazija novih nebeskih tijela sasvim opravdano poteže pitanje njihove klasifikacije. Sedna je puno veća od bilo kojeg asteroida, veličinom gotovo ravna Plutonu, pa s pravom zahtijeva drugačiji tretman. S druge strane, ako Sedna dobije naziv planeta, onda će i svaki njoj sličan objekt unutar Oortovog oblaka također morati biti tretiran na sličan način. Može se dogoditi da odjednom unutar Sunčevog sustava dobijemo par desetaka novih planeta.

Sedna se nalazi vrlo daleko od Sunca. Njezina udaljenost je tri puta veća od udaljenosti Plutona. Otkrićem tako udaljenog tijela unutar Sunčevog sustava ulazimo u jedno potpuno novo astrološko razdoblje. Do sad smo planete mogli okvirno podijeliti na osobne i transcendentalne. Transcendentalni trio (Uran, Neptun i Pluton) nazivao se još i generacijskim planetima jer je pojedina generacija dijelila pripadnost tih planeta istom znaku. Sedna je nešto potpuno novo. Njezino kretanje je toliko sporo da svojim djelovanjem premašuje generacijski nivo. Njezin boravak u istom znaku mjeri se u stotinama godina. Iz tog razloga ona učestvuje u formiranju kolektivne svijesti čovječanstva unutar određenih većih povijesnih razdoblja. Sadržaji koje Sedna simbolizira sakriveni su u najvećim dubinama ljudske psihe.

U nastojanju da rasvijetlimo pravo značenje Sedne možda je najbolje započeti s njoj pripadajućom mitologijom. Postoji nekoliko mitova o toj božici ledenih mora koji svi odreda variraju sličnu tematiku. U svima od njih Sedna je bila prelijepa djevojka koja je živjela sa svojim ocem udovcem i velikim lovcem. On ju je želio udati, no ona je odreda odbijala sve potencijalne mladoženje. Na kraju se pojavio neki maskirani lovac kojem je Sednin otac izručio svoju kćerku unatoč svim njezinim protestima. Ovaj ju je ubacio u svoj kajak i odvezao na svoj udaljeni otok. Tu je sa sebe skinuo odjeću i masku i pokazao Sedni svoj pravi identitet. Sednin muž nije bio čovjek već maskirani gavran.

Prevarena Sedna je živjela s gavranom na pustom otoku bez mogućnosti da zadovolji svoje osnovne potrebe. K tome je bila prisiljena da mu rodi i dijete. Plakala je od jutra do sutra i okajavala svoju tešku sudbinu. Otac je čuo njezin plač i odlučio se uputiti da je izbavi. Stigao je do gavranovog otoka i pozvao Sednu da uskoči u njegov kajak. Pošto gavrana trenutno nije bilo u blizini, to joj i nije bilo teško učiniti. Otac je mirno plovio sa svojom kćerkom sve dok se na obzorju nije pojavio bijesni Sednin muž. Gavran je navalio na njih i počeo krilima udarati po vodi. Digla se ogromna oluja koja je preplašila Sedninog oca. Kako bi spasio svoj život odlučio je baciti svoju kćerku u ledene morske valove. To je učinio, no Sedna je ipak uspjela doplivati i rukom se prihvatiti za kajak. Uspaničeni otac nije birao sredstva i veslom joj je smrskao prste, a nakon toga i ostale kosti na rukama. Obogavljena Sedna je konačno potonula, a od njezinih prstiju i kosti su nastali tuljani i morževi.

Za pretrpljene patnje Sedna je postala božicom ledenih mora. Njezin dom je morsko dno gdje okružena tuljanima upravlja prirodnim silama. Zloća ljudi u međusobnim odnosima i njihovo zagađivanje prirode jako ljuti Sednu, tako da ona s vremena na vrijeme vrlo burno reagira. Sednin bijes dovodi do elementarnih nepogoda i pojave gladi među ljudima. Kako bi odobrovoljili ovu morsku božicu, šamani bi se pri svojim astralnim putovanjima spuštali na dno i češljali joj njezinu dugu kosu. Tim ritualni čišćenjem oni bi vraćali narušenu harmoniju unutar prirode i omogućavali ljudima daljnji siguran život.

Astronomski gledano, mitovi o Sedni nastaju potaknuti "potonućem" određenih važnih zviježđa uslijed precesije. Teško je ne primijetiti korespondenciju Sedninog oca i Oriona, velikog lovca iz grčke mitologije. Zanimljivost vezana uz Sednino otkriće je da se ona na nebu nalazila neposredno uz zviježđe Oriona. Isto tako u vrijeme otkrivanja Hirona (1977. godine) Sedna je bila vrlo blizu, no astronomi to nisu uspjeli primijetiti. Veza Hirona i Sedne prelazi samo astronomske okvire. Oboje su mitološki povezani uz temu ozljeđivanja i patnje. Sedna kao da ponavlja Hironovu priču, no na jednom puno dubljem nivou, nivou koji izlazi izvan granica osobnog i označava sudbinu čitavog ljudskog roda. Astronomskom tumačenju Sedninog mita može se pridružiti i njegova povezanost s različitim šamanističkim inicijacijama. Sednino žrtvovanje i komadanje tijela u direktnoj je vezi s ritualima koje su prolazili šamani pri svojim putovanjima u onostrano.

Poruka koju nam donosi Sedna prije svega je vezana uz ekologiju i bezobzirno zagađivanje prirode. Sednu kao božicu voda i morskog života užasno živcira prljanje kojem je izložena pa u skorijoj budućnosti možemo očekivati njezine bijesne reakcije. Osim toga tu je i upozorenje vezano uz genetsku modifikaciju biljaka i životinja, te kloniranje ljudi. Sedna je bila prisiljena na neprirodno spajanje s gavranom koje joj nije donijelo previše sreće. Na društvenom planu pojavljivanje Sedne označava potrebu za uspostavljanjem primjerenijeg odnosa roditelja i djece. Odnos nje i njezinog oca primjer je sebičnosti roditelja i njihove sklonosti da svojom djecom manipuliraju samo za vlastite interese. Otkriće Sedne na nebu neka je vrsta njezinog izranjanja iz morskih dubina. Očigledno je došlo vrijeme da se javnost upozna s problemom viktimizacije koja je tisućama godina provođena u svrhu uspostavljanja različitih hijerarhija moći.

Viktimizacija nevinih ljudi, a naročito žena i djece konstanta je čitave svjetske povijesti. I danas dvije trećine svjetskog pučanstva gladuje, radeći pri tome najteže poslove za gotovo nikakav novac. Takvo bezdušno iskorištavanja uistinu je teško objasniti čak i "lošom karmom", tom popularnom isprikom za nepravdu. Osim problema viktimizacije Sedna na kušnju stavlja i naše dosadašnje formuliranje bračnih odnosa. Brak kao institucija trebao bi doživjeti korijenite promjene u interesu čitave društvene zajednice. Naravno da Sedna odražava sve te teme i u pojedinačnim natalnim kartama. Kuća u kojoj ona boravi i aspekti koje čini s ostalim planetima odredit će koji dio Sedninog mita će izaći u prvi plan. U najboljem slučaju Sedna će označiti naš potencijal dođemo do onog božanskog u sebi. Poput Sofije iz gnostičkih mitova, Sedna predstavlja ljudsku dušu koja prolazi kroz užasne muke u neprijateljskom svijetu. Tamo gdje se nalazi Sedna mi gubimo svoj zemaljski identitet, raspadamo se na sastavne dijelove i imamo priliku da uskrsnemo u svom višem obličju. Za razliku od Plutonove transformacije, ova Sednina ne uključuje nikakvo razrješavanje osobne karme. Riječ je u potpuno transpersonalnom događanju koje se ne može objasniti uobičajenim linearnim promišljanjem.

Naši unutrašnji stanari

Sun, 28 Aug 2022 13:14:13 +0100

Unutar većine prevladavajućih religija nas od djetinjstva uče kako postoji samo jedan bog koji vlada ovim svemirom. Istovremeno smo i mi kao taj bog sami vladari svog privatnog svijeta u kojemu donosimo odluke i za njih preuzimamo odgovornost. Sa svih strana nam se savjetuje osvješćivanje jedinstvenosti i kroz što racionalnije promišljanje i ponašanje. No, koliko je takav pristup sam po sebi uopće racionalan i zdrav za naš psihički život. Jesmo li mi uopće samo jedna osoba, ili u sebi imamo nekoliko malih ljudi koji svaki za sebe želi različite stvari? Zašto bi trebali uzeti zdravo za gotovo da imamo samo jednu osobnost? Možda su naši umovi prirodno podijeljeni u dijelove i faze, tako da svaki od tih dijelova utječe na kreiranje različitih identiteta. Ukoliko se malo potrudimo, postoje šanse da u sebi pronađemo nezadovoljno dijete, junaka ili junakinju, strogog kritičara i zaštitničkog roditelja. Lista identiteta se može nastavljati u nedogled. U nama nas čekaju neprestano nova i nova iznenađenja.

Moderni psiholozi sve više se slažu o pozitivnosti prihvaćanja postojanja različitih podosobnosti unutar jedne osobe. Oni kažu kako je veliko olakšanje konačno si priznati da nismo jedno nego grupa. Stvoriti vizualnu predodžbu ljudi koji žive u nama i nakon toga se prestati brinuti. Na taj način ćemo svima njima dati dovoljno prostora i potaknuti ih na međusobno usuglašavanje. Upoznavanjem stanara koji žive u nama doći ćemo do mogućnosti uspostavljanja bolje kontrole nad svojim životima. U svakodnevnim situacijama lakše ćemo primijetiti njihovo pojavljivanje i izbjeći mogućnost pojavljivanja sukobljavanja unutar nas samih. Jer nije nimalo lako kad dođe do obračunavanja stanara koji dijele isti prostor. Vrlo često oni počinju sabotirati jedni druge i na taj način nam uništavaju uobičajeni mir u životu.

Psiholozi su u svojim istraživanjima u razvijanju ega ustanovili da je na nižim nivoima sve crno ili bijelo. Mi možemo biti samo dobri ili loši, slijediti boga ili đavola. Jednako mišljenje imamo i o drugim ljudima koje uvažavamo ili potpuno negiramo njihove vrijednosti. Na višim nivoima razvoja počinjemo raspoznavati i suočavati se s našim unutrašnjim konfliktima. Postaje nam prihvatljiva ideja o istovremenom postojanju dobrog i lošeg u nama samima. Negiranje unutrašnjih konflikata u tom kontekstu svjedoči o nedovoljno razvijenom egu koji je ekvivalentan bogu koji u svojoj opčinjenosti sobom smatra da je „bog jedini i nema drugih bogova osim njega“.

Modernim psihoterapeutima je prethodio kontroverzni duhovni učitelj Georges Gudjieff. On je u radu sa svojim učenicima raspoznavao podosobnosti koje stanuju u njima i poticao na njihovo razumijevanje. Tom prilikom je razvio i teoriju o 9 osnovnih tipova ljudi, takozvanim eneagramima. Za osvješćivanje sebe i duhovni napredak bilo je izuzetno važno pronaći kojem tipu netko pripada. Pri tome je Gurdjieff isticao kako u svakome od nas postoje svih devet eneagrama, no jedan preuzima dominantnu ulogu. Ova njegova učenja postaju još zanimljivija u svjetlu najnovijih spoznaja vezanih u psihoterapiju preko kojih terapeuti u svakom čovjeku razlikuju do devet mogućih podosobnosti. Drugim riječima, u našem tijelu dijeli prostor ukupno devet stanara. Iz pozicije svakodnevne svjesnosti čini se da u ljudima vlada prilična gužva.

Dolaskom kršćanstva i ostalih monoteističkih religija odbačena je bilo kakva primisao o višeslojnosti ljudske psihe. Svijet ljudi je strogo odijeljen od raja i pakla, što je dovelo do vrlo snažnog potiskivanja i gubljenja kontakta između naših stanara. Sjetimo se samo učenja koje dolazi iz hune i kaže da svjesni stanar može uspostaviti kontakt s nadsvjesnim (božanskim) samo ukoliko se udruži s onim nesvjesnim. Ovdje bi zasigurno Carl Gustav Jung zadovoljno klimnuo glavom. Drugim riječima, prvi koraci na putu do boga nisu prema gore, nego prema dolje. Zvuči jako heretički, no u osnovi je vrlo logično. Ljudima koji su živjeli u politeističkim kulturama bilo je puno lakše učiniti taj prvi korak, jer se nisu morali plašiti nikakvog đavola i pri tome im je puno prirodnije bilo raspoznati svoju psihičku podijeljenost.

U svojem nastojanju da svijet podijele po svojim crno-bijelim principima, monoteističke religije su stanovnike donjeg svijeta identificirale kao zle demone, a one koji borave u gornjim sferama kao dobre anđele. U skladu s takvim pristupom, zanimljivo je da najnovija istraživanja vezana uz podosobnosti potvrđuju njihovu dvojnu strukturu. Ili drugim riječima, svaka od njih povezuje sadržaje iz nesvjesnog i nadsvjesnog područja, pri čemu se oni naizgled izražavaju kao suprotnosti. Neka koja nesvjesna podosobnost koja izražava strah u sebi ima potencijal hrabrosti s nadsvjesnog nivoa. U tom smislu bi mogli reći kako anđeli i demoni idu zajedno u parovima koji predstavljaju dvije krajnosti jedne stvarnosti. Time se još jednom potvrđuje pretpostavka da se do kontakta s nadsvjesnim dolazi samo kroz prethodno osvješćivanje nesvjesnog. Za putovanje prema gore moramo se prvo spustiti duboko dolje.

Čudesni život G.I. Gurdjieffa

Fri, 22 Apr 2022 13:03:21 +0100

I više od sedamdeset godina nakon smrti Georgesa Gurdjieffa različiti istraživači pokušavaju objasniti tajnu te zagonetne osobe. Rođen od majke Armenke i oca Grka, već je od mladosti iskazivao veliku želju za stjecanjem znanja. Tokom svojih brojnih putovanja došao je u kontakt s različitim mističkim tradicijama i uz njihovu pomoć izgradio jedinstveni duhovni sustav, kasnije nazvan imenom Četvrtog puta. Ideje koje je unutar njega razvio poslužile su kao inspiracija prilikom kreiranja kasnijih ezoterijskih i psihoterapijskih škola.

Gurdjieff je tvrdio da ljudi ne mogu razumjeti stvarnost u svojoj sadašnjoj situaciji zato što ne posjeduju svjesnost, već radije žive u stanju hipnotičkog „hodajućeg sna“. Čovjek živi svoj život u snu, a u snu i umire. Kao rezultat ovog stanja, svaka osoba doživljava stvari iz posve subjektivne perspektive. Ljudi u svojoj svakodnevnici funkcioniraju kao nesvjesni automati, ali se zato pojedina osoba ipak može probuditi i postati drugačija vrsta ljudskog bića.

Gurdjieff je raspravljao kako su mnoge od postojećih formi religijske i duhovne tradicije na Zemlji izgubile povezanost sa svojim izvornim značenjem i vitalnošću, te stoga više ne mogu služiti čovječanstvu na način koji je prvobitno zamišljen prilikom njihova stvaranja. Kao rezultat toga ljudima je promicala istina drevnih učenja i postali su sve više poput automata, podložni kontroli izvana i sve više sposobni za nezamisliva djela masovne psihoze kao što je na primjer svjetski rat. U najbolju ruku, različite sadašnje sekte i škole mogle su osigurati samo jednostrani razvoj, koji nije rezultirao potpunom integracijom ljudskog bića.

Prema Gurdjieffu, u sadašnjim ezoterijskim školama samo se jedna od tri dimenzije osobe (emocije, fizičko tijelo ili um) nastoje razvijati, a obično na račun neke druge sposobnosti ili središta, kako ih je Gurdjieff zvao. Kao rezultat, ti dijelovi ne uspijevaju proizvesti skladno i izbalansirano ljudsko biće. Nadalje, od svakoga tko odluči do duhovnog znanja krenuti bilo kojim od tradicionalnih putova (koje je sveo na tri glavna – put fakira, put redovnika i put yogija) se zahtijevalo da se odrekne života u svijetu. Gurdjieff je stoga razvio svoj Četvrti Put koji bi odgovarao zahtjevima modernih ljudi kakvi žive u Europi i Americi. Umjesto da razvija tijelo, um i emocije, svaki pojedinačno i zasebno, Gurdjieffova tehnika je djelovala na sva tri područja poboljšavajući uravnoteženost i sveobuhvatnost unutrašnjeg razvoja.

Paralelno sa drugim duhovnim tradicijama, Gurdjieff je poučavao da osoba treba uložiti znatan trud kako bi na snagu stupila transformacija koja vodi do buđenja. Trud koji osoba ulaže u praksu Gurdjieff naziva Rad ili Rad na sebi. Prema njemu, raditi na sebi nije tako teško kao željeti raditi i donijeti odluku. Iako Gurdjieff nikada nije stavio glavni značaj na termin Četvrti put i nikada ga nije koristio u svojim zapisima, njegov učenik, P.D. Ouspensky uzeo je taj izraz i njegovo korištenje kao središte svog vlastitog učenja. Nakon smrti Ouspenskoga, njegovi su studenti objavili knjigu pod nazivom Četvrti put kao zbirku predavanja koja su slušali.

Gurdjieffova učenja upućuju na pitanje mjesta čovječanstva u svemiru i važnosti razvoja latentnih potencijala. Smatrao je da su više razine svijesti, viša tijela, unutarnji rast i razvoj stvarne mogućnosti, no one zahtijevaju svjestan rad kako bi zaživjele. U svojem je učenju Gurdjieff dao istaknuto značenje različitim drevnim tekstovima poput Biblije i mnogih vjerskih molitvi. Tvrdio je kako ti tekstovi imaju posve drugačije značenje od onoga koje im se inače pripisuje. „Ne spavaj“; „Probudi se, jer ne znaš sat“; „Kraljevstvo Nebesko je unutra“ primjeri su biblijskih izjava koje upućuju na psihološko učenje čije značenje je zaboravljeno.

Gurdjieff je poučavao ljude kako da na razne načine povećaju i fokusiraju svoju pažnju i energiju, da minimiziraju sanjarenje i odsutnost uma. Prema njegovom učenju, ovaj unutarnji razvoj početak je mogućeg daljnjeg procesa promijene, čiji je cilj transformirati ljude u ono što je Gurdjieff vjerovao da bi oni trebali biti. Kritizirao je sumnjivu „moralnost“ koju opisuje kao promjenjivu od kulture do kulture, često kontradiktornu i hipokrizijsku, Pri tome je uvijek uporno naglašavao važnost savjesti.

Da bi osigurali uvjete u kojima bi se unutarnja pažnja mogla intenzivnije vježbati, Gurdjieff je također svoje učenike poučavao „svetim plesovima“ ili „pokretima“, kasnije poznatima pod nazivom Gurdjieffovi pokreti. Njih bi oni izvodili po posebnim koreografijama unutar grupe. Ostavio je isto tako i glazbeni opus, inspiriran onime što je osobno čuo prilikom posjeta udaljenim manastirima i drugim mjestima. To su djela pisana za klavir u suradnji sa jednim od svojih učenika, Thomasom de Hartmannom. Gurdjieff je također prakticirao različite vježbe, od kojih je najpoznatija ona pod imenom “Stop“, kako bi kod svojih učenika potaknuo samopromatranje. Unutar svakodnevnih situacija on bi odjednom viknuo: „Stop!“ i u tom trenutku su se svi njegovi učenici morali zaustaviti i ostati u trenutnom položaju. Život bi započinjao tek nakon što je Gurdjieff dao za to predviđeni signal.

Djeca imaju sposobnost čitanja misli

Tue, 03 Aug 2021 11:30:26 +0100

Prije nekoliko godina bilo je u modi govoriti o fenomenu indigo djece i njihovim čudesnim sposobnostima. Gotovo da nije bilo roditelja koji se nije upitao je li njegov klinac pripadnik te posebne generacije kojoj pripada budućnost. Najnovija istraživanja talijanskih znanstvenika na tragu su priča o indigo djeci. Oni su došli vrlo blizu zaključka kako već od samog rođenja djeca imaju sposobnost čitanja misli. Ta sposobnost se odrastanjem polako gubi i na kraju ostaje prisutna tek kod izuzetno senzitivnih osoba. Jedna od glavnih karakteristika koje razlikuju ljude od životinja je sposobnost je sposobnost mentalnog razumijevanja tuđih stavova. Ova vrsta intuitivnog čitanja misli , prema stručnjacima, je osnova međusobnog razumijevanja i komunikacije. Unatoč velike važnosti intuitivnog čitanja misli, znanstvenici se tek trebaju dogovoriti kako se ta psihološka funkcija razvija. Neki od njih smatraju da se ta kompleksna i fleksibilna sposobnost stječe u starosti od 3 do 4 godine nakon što su ostvarena potrebna znanja o jeziku i gramatici. Drugi pak sugeriraju da se ta sposobnost razvija već od rođenja, tako da već i male bebe mogu intuitivno razumijevati misli svojih roditelja. Luca Surian, psiholog sa Sveučilišta u talijanskom gradu Trentu, zajedno sa svojim kolegama misli kako je napravio veliki korak u toj raspravi. Oni su, naime, pronašli da već13-teromjesečna djeca iskazuju određene mogućnosti čitanja misli.

U dva eksperimenta znanstvenici su pustili djeci da gledaju serije animacija u kojima je gusjenica tražila hranu (crvenu jabuku ili komadić sira) koja je bila skrivena iza ekrana. U nekim scenama gusjenica je mogla vidjeti ljudsku ruku koja je stavljala tu hranu, dok u drugima nije bilo nikakve ruke. Gusjenica je u nekim slučajevima u svojoj potrazi za svojom hranom bila uspješna pronalazeći je iza ispravnog ekrana, ili je iza alternativnog ekrana nalazila sebi neprikladnu hranu. U slučajevima kada gusjenica nije činila ono što bi očekivali, odlazeći prema ekranu iza kojeg ruka nije stavila željenu hranu, djeca su duže promatrala situaciju koja se odigravala, izražavajući time čuđenje zbog gusjeničinog ponašanja. Sve to, prema Surianu, sugerira kako su djeca očekivala da će potraga biti uspješna samo kada je gusjenica imala pristup svim potrebnim informacijama. Istraživanja provedena u Italiji pokazuju da mentalne strukture i vještine psihološkog zaključivanja dopuštaju predviđanje tuđeg ponašanja već u vrlo ranoj dobi i nisu povezane uz utjecaj okoliša i bilo kakvo učenje kroz kontakt s drugim ljudima. Na taj način su znanstvenici došli samo korak od dokazivanja posjedovanja sposobnosti intuitivnog čitanja misli od strane djece. Dragi roditelji, vaše bebe možda još u potpunosti ne razumiju što govorite, ali zato vrlo vjerojatno znaju što mislite.

Kako će se razvijati religija

Mon, 28 Jun 2021 10:37:17 +0100

Ima li religija budućnost? Tko izgleda više kao kraj njezine evolucije: religiozni Amerikanac ili agnostik Europljanin? Ili će obojica pristati na neku vrstu kompromisa, ljudi vezani novim običajima i institucijama koje osiguravaju društvene povlastice ili religija bez vjerovanja u tradicionalno božanstvo?

Ovakva pitanja postavljaju se sama od sebe nakon što pročitate knjigu Nicholasa Wadea pod naslovom „Instinkt vjere: Kako se religija razvijala i zašto traje.“ U njoj on raspravlja kako ljudi imaju genetski utemeljenu potrebu za obožavanjem, ugraviranu prirodnim odabirom u moždanim živčanim krugovima zbog izvanredne prednosti koje je religija prenosila u ranim društvima. Ako postoji religijski instinkt, kako da shvatimo smanjivanje prisutnosti crkve u zapadnoj Europi? Europski trend mogao bi se promatrati kao nagovještaj općeg pokreta prema sekularizmu (oduzimanju crkvenih dobara) budući da društva postaju bogatija i obrazovanija. Ali taj trend ne možete vidjeti i u SAD-u, gdje je prisustvo crkve još uvijek snažno, a Wade još kaže kako on za religiju vidi dugu budućnost: „Razmjeri u kojima ljudi prakticiraju religiju u modernim državama može rasti i opadati, ovisno o društvenim okolnostima kao što su rat ili neimaština, ali malo je vjerojatno kako će religija potpuno nestati.“

Iz niske stope nataliteta u europskim zemljama, mogli biste zaključiti (ispod razina nadomjestaka), kako će agnostici i ateisti na kraju propasti, sa evolucijskog stanovišta, i biti zamijenjeni rastućom populacijom vjernika iz drugih društava. Ali, jednako tako je moguće da nevjernici razviju nove bezbožne institucije koje prenose evolucijske religijske koristi. U „Instinktu vjere,“ nakon raspravljanja o nekim izazovima tradicionalnim vjerovanjima (poput argumenata kako je Isus imao malo veze sa izumom kršćanstva, i kako Muhamed možda nije niti postojao), Wade je primijetio kako je prijemljivost za glazbu, poput religije univerzalna ljudska sposobnost koja ljude spaja, uzburkava emocije i uzdiže um na različite razine.

Postoji li neki način transformiranja religija u verzije koje bi bile prikladnije za moderno doba? Tri monoteizma su stvorena kako bi bili prikladni za uvjete u društvima koja su postojala prije mnogo stoljeća Činjenica da su tako dugo ustrajali ne znači kako su stvoreni da traju vječno, već jedino da su postali poput neke omiljene Mozartove opere koju ljudi s veseljem slušaju uvijek ispočetka. Ali glazbeni svijet nije u Mozartu dosegnuo konačnu perfekciju. Odlazak u operu uvijek na neki način podsjeća na odlazak u crkvu – dostojanstvene skupine odjevene u svoju najbolju odjeću, slušaju svoje svete himne i tekstove – no opći utjecaj baš i nije jednak. Kao što Wade primjećuje, religija je tradicionalno uključivala ljude u multisenzualno zajedničko iskustvo (glazba, poezija, ples) koje dodiruje „najdublje emocije za koje je um sposoban, nadahnjujući ljude da gledaju dalje od svog vlastitog interesa u nešto što bi mogli više cijeniti, zdravlje i opstanak njihovog društva, kulture ili civilizacije.“

No, danas su mnoge religije oslabile te doživljaje (Wade primjećuje kako su u crkvama postavljene klupe kako bi ljude spriječili da plešu), i mnogi ljudi se osjećaju nedodirnuti religijom. Wade sugerira da je to stoga što se čini da su „tri monoteizma davno dosegla granice svog razvoja, kasneći iza pojačane kompleksnosti ljudskih društava i silnog rasta organiziranog znanja.“ Religiozno ponašanje nastalo je iz jednog razloga: kako bi poduprijelo opstanak ljudskih društava. Oni koji upravljaju religijama ne trebaju pretpostavljati kako one ne mogu biti promijenjene. Baš nasuprot, religije su strukture nadasve prilagođene društvenim potrebama. One su oblikovane u indirektnim pregovorima sa super-prirodnim moćima, koje potom daju upute kako bi unaprijedile društvene interese. Velik dio razvoja ovisi o umješnosti i inspiraciji pregovarača. Ali prije svega, neophodno je razumjeti kako je pregovaranje moguće.

Možda religija treba proći kroz drugu transformaciju, sličnu tranziciji od religije lovačkog društva na onu naseljenih društava. U toj novoj konfiguraciji religija bi zadržala sve svoje stare snage povezivanja ljudi radi zajedničkog cilja, bilo radi moralnosti ili obrane. Dotakla bi sva čula i uzdigla um. Transcendirala bi svoje interese. I našla bi način da bude podjednako istinita prema emocijama i razumu, našoj potrebi da pripadamo jedni drugima i onome što smo naučili o ljudskom položaju kroz racionalno propitkivanje. Kako bi izgledao produkt takve preobrazbe? Jedna od mogućnosti koja pada na pamet je verzija ambijentalizma, ali s boljom glazbom i ritualima koji su elegantniji od razvrstavanja otpada. Ona bi mogla osigurati neke moralne lekcije i komunalne vrijednosti kao i kod tradicionalnih religija.