I više od sedamdeset godina nakon smrti Georgesa Gurdjieffa različiti istraživači pokušavaju objasniti tajnu te zagonetne osobe. Rođen od majke Armenke i oca Grka, već je od mladosti iskazivao veliku želju za stjecanjem znanja. Tokom svojih brojnih putovanja došao je u kontakt s različitim mističkim tradicijama i uz njihovu pomoć izgradio jedinstveni duhovni sustav, kasnije nazvan imenom Četvrtog puta. Ideje koje je unutar njega razvio poslužile su kao inspiracija prilikom kreiranja kasnijih ezoterijskih i psihoterapijskih škola.

Gurdjieff je tvrdio da ljudi ne mogu razumjeti stvarnost u svojoj sadašnjoj situaciji zato što ne posjeduju svjesnost, već radije žive u stanju hipnotičkog „hodajućeg sna“. Čovjek živi svoj život u snu, a u snu i umire. Kao rezultat ovog stanja, svaka osoba doživljava stvari iz posve subjektivne perspektive. Ljudi u svojoj svakodnevnici funkcioniraju kao nesvjesni automati, ali se zato pojedina osoba ipak može probuditi i postati drugačija vrsta ljudskog bića.

Gurdjieff je raspravljao kako su mnoge od postojećih formi religijske i duhovne tradicije na Zemlji izgubile povezanost sa svojim izvornim značenjem i vitalnošću, te stoga više ne mogu služiti čovječanstvu na način koji je prvobitno zamišljen prilikom njihova stvaranja. Kao rezultat toga ljudima je promicala istina drevnih učenja i postali su sve više poput automata, podložni kontroli izvana i sve više sposobni za nezamisliva djela masovne psihoze kao što je na primjer svjetski rat. U najbolju ruku, različite sadašnje sekte i škole mogle su osigurati samo jednostrani razvoj, koji nije rezultirao potpunom integracijom ljudskog bića.

Prema Gurdjieffu, u sadašnjim ezoterijskim školama samo se jedna od tri dimenzije osobe (emocije, fizičko tijelo ili um) nastoje razvijati, a obično na račun neke druge sposobnosti ili središta, kako ih je Gurdjieff zvao. Kao rezultat, ti dijelovi ne uspijevaju proizvesti skladno i izbalansirano ljudsko biće. Nadalje, od svakoga tko odluči do duhovnog znanja krenuti bilo kojim od tradicionalnih putova (koje je sveo na tri glavna – put fakira, put redovnika i put yogija) se zahtijevalo da se odrekne života u svijetu. Gurdjieff je stoga razvio svoj Četvrti Put koji bi odgovarao zahtjevima modernih ljudi kakvi žive u Europi i Americi. Umjesto da razvija tijelo, um i emocije, svaki pojedinačno i zasebno, Gurdjieffova tehnika je djelovala na sva tri područja poboljšavajući uravnoteženost i sveobuhvatnost unutrašnjeg razvoja.

Paralelno sa drugim duhovnim tradicijama, Gurdjieff je poučavao da osoba treba uložiti znatan trud kako bi na snagu stupila transformacija koja vodi do buđenja. Trud koji osoba ulaže u praksu Gurdjieff naziva Rad ili Rad na sebi. Prema njemu, raditi na sebi nije tako teško kao željeti raditi i donijeti odluku. Iako Gurdjieff nikada nije stavio glavni značaj na termin Četvrti put i nikada ga nije koristio u svojim zapisima, njegov učenik, P.D. Ouspensky uzeo je taj izraz i njegovo korištenje kao središte svog vlastitog učenja. Nakon smrti Ouspenskoga, njegovi su studenti objavili knjigu pod nazivom Četvrti put kao zbirku predavanja koja su slušali.

Gurdjieffova učenja upućuju na pitanje mjesta čovječanstva u svemiru i važnosti razvoja latentnih potencijala. Smatrao je da su više razine svijesti, viša tijela, unutarnji rast i razvoj stvarne mogućnosti, no one zahtijevaju svjestan rad kako bi zaživjele. U svojem je učenju Gurdjieff dao istaknuto značenje različitim drevnim tekstovima poput Biblije i mnogih vjerskih molitvi. Tvrdio je kako ti tekstovi imaju posve drugačije značenje od onoga koje im se inače pripisuje. „Ne spavaj“; „Probudi se, jer ne znaš sat“; „Kraljevstvo Nebesko je unutra“ primjeri su biblijskih izjava koje upućuju na psihološko učenje čije značenje je zaboravljeno.

Gurdjieff je poučavao ljude kako da na razne načine povećaju i fokusiraju svoju pažnju i energiju, da minimiziraju sanjarenje i odsutnost uma. Prema njegovom učenju, ovaj unutarnji razvoj početak je mogućeg daljnjeg procesa promijene, čiji je cilj transformirati ljude u ono što je Gurdjieff vjerovao da bi oni trebali biti. Kritizirao je sumnjivu „moralnost“ koju opisuje kao promjenjivu od kulture do kulture, često kontradiktornu i hipokrizijsku, Pri tome je uvijek uporno naglašavao važnost savjesti.

Da bi osigurali uvjete u kojima bi se unutarnja pažnja mogla intenzivnije vježbati, Gurdjieff je također svoje učenike poučavao „svetim plesovima“ ili „pokretima“, kasnije poznatima pod nazivom Gurdjieffovi pokreti. Njih bi oni izvodili po posebnim koreografijama unutar grupe. Ostavio je isto tako i glazbeni opus, inspiriran onime što je osobno čuo prilikom posjeta udaljenim manastirima i drugim mjestima. To su djela pisana za klavir u suradnji sa jednim od svojih učenika, Thomasom de Hartmannom. Gurdjieff je također prakticirao različite vježbe, od kojih je najpoznatija ona pod imenom “Stop“, kako bi kod svojih učenika potaknuo samopromatranje. Unutar svakodnevnih situacija on bi odjednom viknuo: „Stop!“ i u tom trenutku su se svi njegovi učenici morali zaustaviti i ostati u trenutnom položaju. Život bi započinjao tek nakon što je Gurdjieff dao za to predviđeni signal.