Djeca svih uzrasta vole čitati bajke jer radnja nikada nije ograničena i može se dogoditi sve što poželiš. Kletve, čarolije i lijepi prinčevi obitavaju u svjetovima iza granica naše mašte. No, jesu li čarobni trenuci iz neke od naših omiljenih priča stvarno mogući? Temeljni principi fizike i najnovija znanstvena istraživanja upućuju na to da ono za što bismo mogli pomisliti da je puka fantazija i pretjerivanje, ipak svoje korijene ima u stvarnosti. Stoga, na trenutak zauzdajte svoju maštu i pogledajte slijedeće bajke na način kako bi to učinio okorjeli znanstvenik. U priči braće Grimm o Rapunzel, vještica drži mladu i lijepu ženu zatočenu u tornju. Rapunzel je blagoslovljena prekrasnim glasom i dugom, dugom plavom kosom. Jednoga dana, njen glas očara princa koji je prolazio obližnjom šumom. Oni se zaljube, i Rapunzel spušta svoju kosu kako bi se princ po njoj popeo u toranj i došao do nje. Ovakav tijek događaja kod čitatelja budi neizbježna pitanja. Može li ljudska kosa podnijeti težinu druge osobe? Jedan pramen kose u prosjeku može nositi pola unce (1 unca =28,348g), ili otprilike težina dvije čokoladice. Svaki pramen tamne kose općenito je deblji, pa stoga i jači, od pramena plave kose. Ali, jao, Rapunzel ima plave kovrče. S obzirom da plavokosi u prosjeku imaju oko 140,000 vlasi na glavi, njena kosa bi lako mogla podnijeti težinu mnogih prinčeva. Ipak, ima još nešto u vezi toga. Ako bi Rapunzel jednostavno pustila svoju kosu i princ se smjesta počeo penjati, njena se kosa ne bi slomila, ali bi se mogla mjestimice otrgnuti. Isto tako, ostali dio njenog tijela možda ne bi mogao podnijeti tu težinu. Na svu sreću postoje neke strategije koje bi smanjile napetost za kosu i tijelo. Nathan Harshman, profesor asistent fizike na američkom sveučilištu u Washingtonu, predlaže slijedeće: Rapunzel bi bila sigurnija ako bi svoju k0osu prije spuštanja vezala oko nečeg. „Ideja je u tome da se iskoristi snaga čvora, pa bi ono oko čega bi kosu vezali podržalo  težinu princa. „ To je puno bolja zamisao nego djevojčino tjeme učiniti jedinim potpornjem.“ U Disneyevoj verziji Andersenove priče o Maloj sireni, Ariel (sirena) zatraži od vještice da ju pretvori u čovjeka jer se zaljubila u princa. Vještica pregovara sa sirenom i u zamjenu za pretvorbu u ljudski lik uzima njezin prekrasan glas. Znatan dio radnje sirena ne može govoriti, što je problem, jer princ ju može prepoznati jedino po prekrasnom pjevu. Na posljetku, ona ponovo vraća svoj glas i osvaja prinčevu ljubav. U priči Ariel ostaje bez glasa zbog kletve. Kakogod, i manje spretne vještice mogle bi pomoću raznih metoda utišati raspjevanu sirenu. Znanstvenici su našli način da zaokrenu zvučne valove oko objekta, a mogu čak spriječiti sve zvukove s određenog područja da odu (što je važno ako želimo spriječiti da se sirenu čuje). Nedavno je Steve Cummer, pridruženi profesor električnog i kompjuterskog inženjerstva na sveučilištu Duke objavio kako je teoretski moguće stvoriti takav zvučni oklop. Radeći na demonstriranju kako svjetlosne valove možemo svinuti oko objekta kako bi postao vidljiv, Cummer i njegovi suradnici koristili su matematičke proračune da bi pokazali kako učiniti istu stvar sa zvukom. Ustanovili su da je moguće stvoriti materijal koji zvučne valove savija oko zidova, stupova ili bilo kojeg ograničenog prostora i zvučni valovi se pojavljuju kao da im ništa nije stajalo na putu. To bi bilo kao da netko u spavaćoj sobi čuje što je rekao netko u dnevnoj sobi, ali tako kao da između njih nema zida. Posljedica tog otkrića je da zvučni valovi sakupljeni u tom ograničenom prostoru nikada ne bi pobjegli. Da je vještica bila izuzetno pametna, ona bi stvorila taj materijal, i ne bi bilo potrebe za kletvom. A možda je i bila, a proziran zvučni oklop zasnovan na ovim principima bio je ono što je sirenu zatočilo sve dok ga njena ljubav prema princu nije otopila, i konačno oslobodila njen melodiozni glas kako bi ga princ mogao čuti. Jedna od najuzbudljivijih stvari koja se pojavljuje u bajkama sigurno je leteći tepih. U pričama iz različitih kultura, uključujući i 1001 noć, tepisi lete i nose ljude preko golemih udaljenosti. Leteći tepisi su očito nemogući, zar ne? Trojica znanstvenika su nedavno objavila članak u magazinu Physical Review Letters pokazujući kako postoje uvjeti pod kojima tepih može letjeti. Koristeći osnovne fizičke zakone pokazali su kako mali, tanki tepih može letjeti ako zrak titra na određenim frekvencijama, poput situacije kada listić toaletnog papira, ako ga ispustimo,  meko leprša prema tlu. Njihovi proračuni su pokazali da valići zraka u ponovljenom brzom ritmu mogu kormilariti tepihom na brzini od oko jedne stope (30,48cm) na sekundu. Ne očekujte da čete vidjeti Aladina na letećem tepihu bar ne uskoro, ali znanstvenici pišu kako su svi njihovi uvjeti“ unutar područja mogućnosti prirode i tehnologije. Učiniti da teži tepih leti zahtijevalo bi naravno puno snažniju mašinu, i naši proračuni upućuju kao  će to ipak ostati u magičnom, mističnom i virtualnom području kao što je i bilo milenijima.“ Možda su neke bajke više utemeljene u stvarnosti nego druge. Ili su možda te dragocjene priče baš ono što smo i mislili da jesu. Ta zamisao je obogaćena maštom i proširena preko granica onoga što se čini mogućim. Ili je možda znanost tijekom svih ovih godina došla tako daleko da znanstvenici gledaju iza problema fizičkoga svijeta i radi nadahnuća zaviruju u dječju maštu.