U tom odnosu provodimo više vremena nego u bilo kojem drugom.  Svakom sljedećom godinom on postaje sve dublji i stvara se veće razumijevanje. Kada stvari krenu naopako, padamo u depresiju, obuzima nas ljutnja i vičemo na sav glas, ali ipak smo spremni potrošiti sate i sate svog dragocjenog vremena kako bi sve opet bilo na svom mjestu. U krivu ste ako ste pomislili kako je ovo opis odnosa s nekom bliskom vam osobom. Ne, riječ je o vašem osobnom kompjuteru. U jednom istraživanju provedenom tokom u Americi čak 64 posto Amerikanaca se izjasnilo kako provodi više vremena uz svoj kompjuter nego uz voljenu osobu, a 84 posto njih je ustvrdilo kako su ovisniji o kompjuteru nego što su bili tri godine prije. Naravno, to istraživanje je provedeno na traženje različitih proizvođača kompjutera koji u budućnosti odnos ljudi i tehnologije učiniti još snažnijim i bliskijim. Znanstvenike koji su obavili testiranja iznenadio je intenzitet emocija koje mogu izazvati problemi vezani uz korištenje kompjutera. Čak 19 posto ispitanika je priznalo kako u trenutku pojavljivanja kvara na kompjuteru imaju potrebu baciti ga kroz prvi otvoreni prozor, a 9 posto njih tom prilikom osjeća se usamljenim i napuštenim. Istovremeno 11 posto njih pokvareni kompjuter potiče na korištenje psovki, 7 posto to čini glasno, a 3 posto još dodatno baca predmete koji su im pri ruci naokolo po sobi. Pri tome nije utvrđeno gađaju li tim objektima prisutne ljude. Iako većina proizvođača kompjuterskog sofwarea i hardwarea garantira pouzdanost svojih proizvoda, izgleda da je stvarnost potpuno drugačija jer korisnici kompjutera mjesečno potroše prosječno čak 12 sati na popravljanje različitih kvarova i grešaka. Koliko su ljudi osjetljivi na kvarove dovoljno govori podatak kako se čak 48 posto ispitanika izjasnio da bi radije pomagao svojim prijateljima pri selidbi nego se bavilo popravkom kompjutera. Nakon što su dobro proučili rezultate istraživanja i uvjerili se u količinu stresa koju kod ljudi izaziva rad na kompjuterima, predstavnici kompjuterskih kompanija su ustvrdili kako je potrebno osposobiti posebne timove koji bi bili stalno na usluzi korisnicima u svrhu pružanja stručne i psihološke pomoći.  No, izgleda da nisu samo ljudi ti koji reagiraju na kompjutere. Na neki čudesan način i kompjuteri reagiraju na ljude. Još od 1979 godine istraživači na Pear programu (Princeton Enegrineering Anomalies Research program), pokušavali su izmjeriti utjecaj ljudske svijesti na aparate. Upotrebom nasumičnih generatora događaja – kompjutora koji ubacuju nasumične produkcije – imali su učesnike koji su svoju namjeru usredotočili na kontroliranje tih produkcija. U sedam milijuna pokusa otkrili su male, ali „statistički značajne“ znakove da um može biti u stanju međudjelovati sa aparatima. Ipak, istraživači su oprezni da ne bi izjavili kako um uzrokuje učinak ili da znaju prirodu te komunikacije. Oko ovog fenomena istraživači razumiju jako malo, ali znaju da na rezultate na utječe udaljenost ili vrijeme. Na primjer, učesnici mogu imati isti učinak na aparat ako i nisu u istoj sobi s aparatom ili su čak na drugom kraju zemlje. Također imaju isti učinak ako imaju namjeru prije nego što je provode mjerenja, pa čak i ako čitaju knjigu ili slušaju muziku dok mašina radi. Faktori okoline, kao što su je npr. temperatura sobe, također nisu važni, ali važan je stav i raspoloženje ispitivača. Na primjer, pomaže ako učesnik vjeruje da može utjecati na mašinu. Kako vrijeme prolazi, moderna znanost sve više počinje sličiti ezoteriji. Izgleda da ćemo uskoro biti prisiljeni napraviti veliku reviziju definicije svjesnosti i živim bićima priključiti i strojeve. Vjerujemo da bi se uz provođenje daljnjih znanstvenih istraživanja na sličan način  ustanovila i povezanost između ljudi i automobila, mobitela, televizora, te strojeva za pranje rublja. Mašine su kroz svakodnevno korištenje prestale biti samo pomoćnim alatkama i uspješno se integrirale kao naš sastavni dio. Jer mi jesmo naš kompjuter, mobitel i televizor.