Smijeh koji je uključen kao stalni sastavni dio života privlači prijateljstva, poboljšava zdravlje i produžuje život. Kada se smijemo, mi pozitivno utječemo na svaki organ u našem tijelu. Disanje nam se ubrzava, što relaksira našu dijafragmu, vrat, trbuh, lice i ramena. Smijeh povećava količinu kisika u krvi, što ne samo da pojačava liječenje i poboljšava cirkulaciju, nego i širi krvne komore u blizini površine kože. Iz tog razloga ljudi pri smijanju dobiju crveni izraz lica. Osim toga smijanje harmonizira rad srca, prokrvljuje arterije, pojačava apetit i sagorjeva kalorije. Neurolog Henri Rubenstein ustanovio je da minuta solidnog smijeha odgovara po učinku 45 minuta relaksacije. Profesor William Fry sa Stanfordskog sveučilišta smatra da kad se čovjek 100 puta nasmije, to ima za tijelo isti učinak kao deset minuta veslanja. Istraživanja su pokazala da ljudi koji se smiju, čak i onda kad se ne osjećaju sretnima, stimuliraju takozvanu «sretnu zonu» lijeve hemisfere mozga električnom aktivnošću.

Richard Davidson, profesor psihologije i psihijatrije na sveučilištu u Wisconsinu, podvrgao je ljude testovima s EEG mašinama i pri tome im puštao smiješne filmove. Smijanje je proširilo njihove sretne zone mozga. Time je dokazao da namjerno smijanje, čak i onda kad nismo sretni, potiče mozak da postanemo sretnima. Istovremeno otkrio je da humor ima pozitivan utjecaj na uklanjanje stresa. Eksperimenti s ljudima koji su pokazivali rane znakove depresije dali su zanimljive rezultate. Oni su podijeljeni u  dvije grupe. Prva je tokom tri tjedna gledala samo komedije, a druga ozbiljne filmove. Na kraju su napravljeni testovi koji su bez greške pokazali da su članovi prve grupe bili u puno boljem stanju nego oni iz druge. Istovremeno je ustanovljeno i da ljudi skloni mrštenju imaju puno veće šanse da dobiju čir na želucu. Ukoliko se uhvatite kako se mrštite pokušajte svoje čelo masirati rukom.

Japansko istraživanje pokazuje da dijabetičari mogu bolje prerađivati šećer ako se za vrijeme obroka smiju. Također je dokazano da smijeh pomaže kod visokog krvnog pritiska, poticanja živčanog sustava, jačanja imuniteta, otpuštanju prirodnih supstanci koje smanjuju bol i jačanju srca. Tijekom studije, Dr. Keiko Hayashi mjerio je razinu šećera u krvi kod 19 dijabetičara i pet nedijabetičara prije i nakon što su konzumirali jednake obroke, tijekom dva dana. Jedan dan, učesnici su slušali 40-minutno predavanje koje je bilo „dosadno“ i „bez humorističnih sadržaja.“ Drugoga dana učesnici su bili dio publike od 1000 ljudi koji su gledali japansku humorističnu predstavu.

Na kraju predstave većina učesnika „smatrala je da su se dobro nasmijali.“ Hayashi je ustanovio da su razine šećera u krvi dok dijabetičara i kod ne-dijabetičara nakon obroka bile više nakon što su učenici slušali dosadno predavanje, nego nakon što su slušali komičnu predstavu. Iz kojih razloga smijeh smanjuje šećer u krvi nisu jasni, ali Hayashi smatra da bi smijeh migao pojačavati potrošnju energije pokrećući trbušne mišiće. Ako pozitivne emocije poput smijeha smanjuju šećer u krvi, i pacijenti i pružatelji medicinske skrbi trebali bi prepoznati njegovu važnost. Trebali bi se više smijati.

Ukoliko vidite dva čovjeka kako se smiju šali koju niste čuli, velika je šansa da ćete se unatoč tome i vi nasmijati, čak i onda kada toga uopće niste svjesni. Prema znanstvenim istraživanjima smijeh je uistinu zarazan i teško mu je odoljeti. Mozak jednostavno reagira na zvuk smijeha i tjera mišiće lica da se uključe u veselje.  Čini se da je apsolutno istinita tvrdnja „smij se i čitav svijet će se smijati s tobom“. Poznata nam je činjenica da prilikom razgovora s drugom osobom ljudi često odražavaju raspoloženje sugovornika, ponavljaju tuđe riječi, mimiku i geste. „Sada smo pokazali kako iste stvari vrijede i za smijeh, ili točnije, pokazali smo da to vrijedi na nivou mozga“, izjavila je Sophie Scott, neurolog s University Collegea u Londonu. Ona i njezin istraživački tim su puštali različite zvukove ljudima koji su se dragovoljno prijavili za testiranje i mjerili reakcije njihovog mozga. Neki zvukovi, poput smijeha i trijumfalnih uzvika, pokazali su pozitivan učinak, dok su vriskovi i zvukovi povraćanja djelovali negativno. Pri tome je svaki od zvukova izazivao reakcije u kortikalnom dijelu mozga, koji inače priprema mišiće lica za pokrete u skladu s odgovarajućim zvukom.

Zanimljivo je da su reakcije mozga bile puno jače na pozitivne zvukove, što sugerira da su ljudi prijemčljiviji na pozitivne sadržaje od onih negativnih, pa se i lakše nasmiju u kontaktu s veselim ljudima nego što se rasplaču kad naiđu na one tužne. Čini se da ljudi prirodno žele učestvovati u ugodnim situacijama, a izbjegavaju one potencijalno neugodne. Doktorica Scott smatra da bi zaraznost pozitivnih emocija mogla biti važan društveni faktor. Neki od znanstvenika su čak uvjereni da su se u davnoj prošlosti naši preci okupljali u grupe i zajednički smijali i prije nego što su naučili govoriti. Po tome bi smijeh bio nekom vrstom preteče govora. Ista situacija se ponavlja i dan danas kada se ljudi okupljaju zbog zajedničkog gledanja nogometnih utakmica s prijateljima ili porodičnog zabavnog programa. Na taj način se lako uspostavlja zajedništvo i uživa u izmjeni bliskosti, a time se ujedno i jačaju međusobna povezanost unutar društva.