Ideja o svemirskim tijelima koja su toliko masivna da svojom gravitacijom zarobljavaju čak i svjetlost prvi puta se pojavila 1783. godine u pismu koje je geolog John Michell napisao engleskom Kraljevskom astronomskom društvu. Tokom sljedećih stoljeća različita svemirska istraživanja potvrdila su opravdanost Michellovih pretpostavki i potakla astronome da uvedu pojam „crnih rupa“. Unutar šire javnosti crne rupe su vrlo brzo došle na loš glas. Naime, stvorilo se mišljenje o njima kao velikim grabežljivcima koje proždiru ostatak svemira. Iz razloga što je gravitacijskoj sili crnih rupa nemoguće odoljeti, većina astronoma je smatrala kako bilo koja zvijezda ili planet koji se nađe u njihovoj blizini po kratkom postupku bude usisan. Za razliku od dosadašnjih mračnih pogleda na crne rupe, nova teorija upućuje kako bi unutar njihovih granica mogle postojati planete sa naprednim životom. Na osnovu ranijih zapažanja da subatomske čestice poput fotona unutar strukture crnih rupa imaju stabilne putanje, teorija tvrdi kako bi planete isto tako mogle naći stabilne putanje unutar okrećućih, super-masivnih crnih rupa i sigurno nastaniti ovo ljudima nepoznato područje. Spomenuta ideja, koju je postavio Vjaćeslav Dokučaev, fizičar sa Instituta za nuklearna istraživanja na ruskoj akademiji znanosti u Moskvi, odnosi se na planete koji putuju kroz horizont crne rupe, zamišljenu gravitacijsku liniju razgraničenja, iza koje ništa, čak ni svjetlost ne može pobjeći. To bi moglo objasniti „veliku svemirsku tišinu“, izjavio je Dokuchaev, paradoks koji pita „ako izvanzemaljske civilizacije postoje, zašto ih nikada ne čujemo ni ne vidimo? Unutar hipotetske strukture rotirajuće crne rupe, postoje dvije obzorne granice kojekoje nadslojavaju jedna drugu. Prelazeći planet trebao bi proći kroz oba obzora i potom se smjestiti i stabilni periodičnu putanju bez sudaranja u središnji singularitet. Taj singularitet je jezgra u obliku prstena rotirajuće crne rupe, gdje se potpuno slamaju svi zakoni vremena i prostora. Ako išta udari o tu zonu, rezultirajuća plimna sila znači trenutnu „špagetifikaciju“ – proces u kojem objekt prolazi izrazito okomito istezanje i horizontalnu kompresiju. Prema dokumentu, objavljenom na stranici Arhiv fizike, unutarnja domena crne rupe teoretski je dovoljno prostrana da bi udomila planete, a isto tako ima i dovoljno energije da bi podržala život. Napredne civilizacije mogle bi postojati unutar crnih rupa, i biti nevidljivima za izvanjski svemir. Goli singularitet – ili jezgra – osvjetljavala bi planet i osiguravala konstantan izvor energije, dok bi dodatna energije dolazila iz vječno kružećih fotona, govori dokument. Charley Lineweaver, astrofizičar iz australskog nacionalnog sveučilišta u Canberri, odmah je osjetio potrebu da kritizira utemeljenost razmišljanja svog ruskog kolege. On je izjavio kako je boravak u rotirajućoj crnoj rupi kompliciran zbog prisutnosti drugog horizonta, koji je neophodan za stabilne putanje. „Najveći problem sa ovom teorijom je taj što to nije teorija. To je vrlo dobra ideja, ali ništa više od nagađanja,“ izjavio je Lineweaver. Sviđalo se to ostalim znanstvenicima ili ne, ideje Vjaćeslava Dokučaeva su izuzetno važne jer konačno mijenjaju uobičajenu perspektivu gledanja na crne rupe. U tom novom kontekstu one bi mogle postati puno više od faktora posvemašnje svemirske destrukcije. Teorija o crnim rupama kao mjestima gdje se od ostatka svemira kriju najrazvijenije civilizacije potiče na dalekosežna razmišljanja i još više približava modernu znanost takozvanim ezoterijskim učenjima. Ako se jednom potvrde pretpostavke ruskog znanstvenika, tada bi crne rupe bila mjesta najveće koncentracije svjesnosti i ujedno igrale ulogu kapija u nematerijalne dimenzije postojanja. Veći dio astronoma smatra da u blizini ovih neobičnih svemirskih tijela prestaju važiti sve postojeće zakonitosti prostora i vremena. Ezoterijska učenja pridodala bi kako to nije nimalo čudno pošto i prostor i vrijeme ne postoje nigdje drugdje osim u našem umu.