Blog Igora Ognjenovića

U neposrednoj blizini Miamija, odmah pored tamošnjeg autoputa, smjestila se svjetski poznata građevina nazvana Koraljni dvorac. Iako ustvari nije riječ o dvorcu, a nije ni napravljen od koralja, svatko tko tamo navrati ima priliku ugledati impozantno i neobično ostvarenje. Na jednom mjestu skupljeno je 1,000 tona sedimentnog kamenja i od njega napravljen veliki broj različitih oblika koji sežu od zidova, stolova i stolica, pa sve do fontane i sunčanog sata. Na turističkom prospektu se sve opisuje kao inženjersko čudo usporedivo s Stonehengeom i Velikim piramidama u Egiptu. Brojni stručnjaci su potvrdili kako spomenuti dvorac, originalno zvan Rock Gate Park, znanstveno neobjašnjiv poduhvat koji izlazi izvan okvira poznatih ljudskih moći. Od svojeg otvaranja 1923. godine Koraljni dvorac je zbunjivao sve znanstvenike i inženjere koji su pokušavali odrediti tehnologiju kojom je on izveden. O njemu se neprestano piše u različitim knjigama i časopisima, govori na televiziji, a čak mu je i posvećena jedna rock pjesma (Billy Idol – „Sweet Sixteen“)

Već desetljećima na ulasku u park stoje savršeno uravnotežena kamena vrata koja se unatoč svoje ogromne težine s lakoćom otvaraju svaki puta kad puhne jači vjetar ili pritiskom jednog prsta. Kako su ona napravljena ostalo je tajnom sve do 1986. godine kad su se prestala pokretati. Njihovim podizanjem u zrak otkrivena je metalna osnovica oko koje su se okretala. Jednako kao što neobično izgleda Koraljni dvorac, tako je neobična i povijest njegovog nastajanja. Sagradio ga je jedan jedini čovjek kroz trideset godina neprestanog rada, sve do smrti 1951. godine. Taj neobični čovjek bio je latvijski doseljenik Edward Leedskalnin, visok 1 metar i 50 centimetara i težak 45 kilograma. Prema sad već legendarnoj priči, Edward je dan prije najavljenog vjenčana dobio odbijenicu od svoje šesnaestogodišnje zaručnice. Potpuno rastrojen otputovao je u Ameriku i tamo obolio od tuberkuloze. Iako su mu svi predviđali smrt, Edward se spontano izliječio koristeći energiju magneta.

Nakon toga se bacio na gotovo tridesetogodišnje građenje Koraljnog dvorca, zabranjujući bilo kome da bude prisutan u vrijeme obrađuje kamenje. U lokalnim novinama u prošlosti je ostala zabilježena izjava nekih tinejđera koji su ga potajno promatrali.  Pri tome su rekli da je taj čudni čovjek pokretao ogromne komade kamena kao da se radi o običnim balonima. Sam Leedskalnin je u više navrata objašnjavao kako je jedini alat koji koristi „održavač neprestanog kretanja“, neobična sprava koju kasnije nitko nije pronašao. Zanimljivo je da je Edward originalno počeo graditi svoj park 1923. godine neposredno pored grada Florida City. Tu je kupio zemljište i započeo s obrađivanjem kamenja sve do trenutka kad je bio potpuno iscrpljen od tuberkuloze. Nakon što se čudesno izliječio, Leedskalnin je odlučio preseliti svoje zdanje na sadašnju lokaciju kako bi se, prema vlastitim riječima, zaštito od znatiželjnika koji su počeli obilaziti mjesto gradnje. Kako bi preselio tadašnju strukturu Koraljnog dvorca na udaljenost od 16 km Edwardu su bile potrebne pune tri godine.

Leedskalnin je nastavio s gradnjom Koraljnog dvorca sve do svoje smrti 1951. godine. Vrlo brzo nakon dolaska na novu lokaciju svi koji su to željeli mogli su obilaziti neobičnu formaciju u terminima koji su bili predviđeni za goste. Pri tome su Edwardu plaćali po 10 centi. Na kamenju pored ulaznih vrata još i sada stoji ugravirani natpisi „Ulaz 10 centi. Ubaciti dolje“ i „Pozvoni dva puta“. Nakon što bi netko platio 10 centi i pozvoni, pojavio bi se Leedskalnin i poveo ga u razgledavanje svojeg remekdjela. Ljudi koji bi ga često pitali kako je sve to uspio sagraditi, a on bi jednostavno odgovorio „kako sve to nije nimalo teško, ukoliko čovjek zna kako“. Pri tome nikome nikada nije otkrio tu tajnu. Kada bi ga pitali zašto je izgradio svoj zamak, Edward bi na trenutak zastao i nakon toga zaneseno rekao kako je to sve bilo za njegovu „Sweet Sixteen“. Većina onih koji se bave Leedskalninom vjeruju kako se to odnosi na njegovu nikad prežaljenu ljubav spram djevojke koja ga je odbacila prije vjenčanja. Oni radikalniji u svom promišljanju uvjereni su kako je „Sweet Sixteen“ kod koji rješava zagonetku manipuliranja magnetskim i gravitacijskim poljima.

O Edwardu Leedskalninu postoje brojne teorije i priče kako je izgradio svoj dvorac. Ističe se kako je posjedovao posebne psihičke moći i kontakt s drevnim tajnim znanjima. U kreiranje legende o ovom neobičnom čovjeku uključili su i brojni moderni ezoteričari koji objašnjavaju njegovu sposobnost magnetiziranja inače električki neprovodljivog kamenja. U prilog takvim njegovim razmišljanjima idu i Edwardovi tekstovi o magnetizmu. Po toj teoriji on je spoznao način na koji se u svakom tijelu može dobiti magnetizirajući efekt i iskoristiti ga za savladavanje gravitacije. Postoje priče koje kažu da je u nekoliko navrata Leedskalnin isticao kako poznaje način na koji su u drevnom Egiptu gradili piramide. Koristeći običnim ljudima nepoznatu energiju on je s velikom lakoćom podizao teško kamenje u zrak. U prilog tom razmišljanju ide i način spajanja kamenja koji je identičan velikim građevinama iz prošlosti.

Na kraju vratimo se na sam početak Edwardovog pothvata i šifru „Sweet Sixteen“. Ovaj litavski graditelj vjerojatno nikad ne bi napravi ovakvo čudesno zdanje da je šesnaestogodišnja ljepotica rekla sudbonosno da. Potaknut ljubavnim razočaranjem Leedskalnin se zaputio u novi svijet i tamo prošao svoju emocionalnu i duhovnu katarzu. Pri tome je svoj ideal ljubavi manifestirao kroz građenje jednog od najčudesnijih spomenika. Tužna činjenica je što žena koju je volio nikada nije posjetila mjesto koje je upravo njoj bilo posvećeno. Ostala je negdje daleko i najvjerojatnije se udala za drugog muškarca. Vjeran svojoj romantičnoj viziji Edward se nije ženio i smisao života pronalazio u kreiranju nezemaljske ljepote. Gotovo je izvjesno da ljudi nikad neće otkriti njegovu tajnu snagu. Možda će jednom uspjeti podizati kamenje uz pomoć zvuka ili magnetizma, no i tada će Edwardova tajna biti daleko od njih. Tajna koja se krije u riječima „Sweet Sixteen“.