Sunce je na pola puta kroz svoju stabilnu fazu gorećeg hidrogena poznatu kao glavni dio. Ali kada sunce uđe u fazu crvenog diva za oko 5 bilijuna godina stvari će u sustavu Zemlja –Mjesec postati mnogo žešće. Tijekom faze crvenog diva sunce će se napuhnuti dok njegova rastegnuta atmosfera ne omota Zemlju i mjesec, koji će početi padati pod utjecaj plinova – prostor kroz koji prolaze sastojati će se od više molekula. Sada se Mjesec odmiče od Zemlje i do tada će biti u orbiti koja je za oko 40 % veća nego danas. Biti će prvi koji će pasti pod Sunčev utjecaj. «Mjesečev put oko sunca je takav da se on dok je udaljeniji (za vrijeme punog mjeseca) kreće nešto brže, a dok je bliže Suncu (za vrijeme mladog mjeseca) kreće nešto sporije, kaže Lee Anne Willson s Drževnog sveučilišta u Iowi. «Dakle, plinovi su jači u udaljenim dijelovima orbite i to će Mjesec staviti u položaj u orbiti da će mladi mjesec biti bliže Zemlji nego puni mjesec.» Ideja Willsonove o Mjesečevoj ostavci, nedavno objašnjena u Space.com, je neobjavljeni nusprodukt njenih istraživanja Zemljine sudbine u vezi sa Sunce koje se širi. Danas je Mjesec  prosječno udaljen 385,000 km i do te točke došao je nakon dugog i dramatičnog putovanja. Zemljin mjesec je rođen prije nekih 4,5 bilijuna godina u titanskom sudaru između našeg planeta i planeta veličine Marsa, bar prema vodećoj teoriji. Izvanredan udar izbacio je u orbitu krhotine i iz tog vrtloga spojio se Mjesec. Posljednjih nekoliko bilijuna godina Mjesečeva gravitacija dizala je plime Zemljinih oceana, koje je brzovrteća Zemlja pokušavala povući od polaganog Mjeseca. Rezultat je da je Mjesec odguran od Zemlje, svake godine za 4 centimetara i rotacija naše planete usporava. Ako se to ne prekine Mjesec će nastaviti svoje povlačenje dok mu za krug oko Zemlje neće trebati 47 dana. I Zemlja i Mjesec zadržali bi ista lica stalno okrenuti jedno prema drugome, a Zemljina rotacija bi se također usporila na jedan okret svakih 47 dana. Sunčeva mutacija u crvenog diva omogućuje ogroman zastoj na Mjesečevom bijegu i vjerojatno je da će osigurati da mjesec završi svoj put kao što je i započeo; kao prsten Zemljinih krhotina. «Gustoća i temperatura ubrzano rastu u blizini površine (fotosfere) budućeg divovskog sunca,» objašnjava Willson. U blizini te vruće zone, Sunčev plin iz proširene atmosfere prouzročit će propadanje mjesečeve orbite. Mjesec će se naginjati stalno malo bliže prema Zemlji dok ne dosegne točku od 18,470 km iznad naše planete, točku nazvanu Roche limit. «Dosezanje Roche limita znači kako će gravitacija koja drži Mjesec na okupu biti slabija od plimnih sila koje ga rastvaraju,» kaže Willson. Mjesec će se raspasti u komade i svaki krater, planina, dolina, otisak i znak biti će raspršen kako bi se oblikovao spektakularan prsten krhotina promjera 37,000 km iznad Zemljinog ekvatora. Novi prsteni biti će kratkog vijeka. Teorija predviđa kako će ih konačno kiša isprati  na Zemljinu površinu. «Čestice različite mase imati će različito vrijeme opstanka; manje čestice će biti prvo uklonjene, a kasnije one veće. Većina čestica će otići do vremena kada Zemlja dosegne zvjezdanu fotosferu,» kaže Willson. Ako Sunčeva fotosfera dohvati i Zemlju, i naš će planet iskusiti pomaknuće i nagli rast u Sunce do spaljenja. Ipak, postoje moguće prirodne alternative. Ako Sunce kao veliki crveni div izbaci dovoljno materijala prije nego što Zemlja ispari, naša planeta će biti oslobođena iz zvjezdane čahure u pojavu bez Mjeseca. Zemlja, okradena od svog suputnika, poći će na usamljeno bdijenje dok će se Sunce pretvoriti u zvjezdano tijelo zvano bijeli patuljak, izblijedivši do crnila tijekom slijedećih trilijuna godina. Alternativno, ako Sunce svojim širenjem izgubi 20 posto mase prije nego što dosegne našu blizinu, i Zemlja i Mjesec mogli bi biti pošteđeni spaljivanja i ostati zajedno vječno okrenuti jedno prema drugome. Pravi ishod ostaje teoretski neizvjestan jer ni jedna divovska crvena zvijezda nije pažljivo promatrana tijekom te presudne faze.