Već smo navikli da svako malo netko izađe u javnost sa svojim predviđanjem kraja svijeta. U povijesti čovječanstva bilo je na stotine takvih datuma, a vjerojatno će ih još isto toliko biti u budućnosti. Trenutno se kao najaktualniji kraj svijeta unutar medija najčešće spominje kraj 2012. godine kada se završava famozni majanski kalendar i kada se na nebu dešava čitav niz zanimljivih astronomskih poklapanja. Ipak, tumačenja tog navodnog kraja su različita. Ona se kreću u rasponu od globalne kataklizme, pa sve do ulaska čovječanstva u novu duhovnu fazu postojanja. Odnedavno se ovoj majanskoj priči o kraju svijeta pridružila i ona vezana uz ime Leonarda da Vincija. Talijanska povjesničarka Sabrina Sforza Galitzia izašla je u javnost s tvrdnjom da je pronašla ključ tumačenja murala da Vincijeve Posljednje večere. Prema njoj, središnji prozor koji se na toj slici nalazi neposredno iznad Isusa sa svojim učenicima sadrži u sebi matematičku i astrološku slagalicu koja se može dešifrirati. Kada se to učini, Galitzia kaže da se dobiva podatak o kraju ovog svijeta. Njega bi trebala uzrokovati ogromna poplava koja počinje 21. ožujka  4006. godine i završava 1. studenog iste godine. Prema različitim da Vincijevim dokumentima Galitzia tvrdi kako je on vjerovao u taj kraj svijeta kao „novi početak čovječanstva.“ Pri tome je to svoje uvjerenje i točan datum kraja svijeta simbolički prikazao na slici Posljednje večere. Da Vincijev kod se prema Galitzii sastoji od kombinacije značenja zodijakalnih znakova i 24 slova latinskog jezika kao 24 sata unutar dana. Ovaj genijalni slikar i znanstvenik je u svoje doba kombinirao značenja Ivanovog Otkrivenja s djelima Platona i Aristotela, stvorivši tako ideju kraja ovog svijeta kao „zbroja svih stvari koje su mu prethodile.“  Pošto je živio u vrlo kompliciranim vremenima, Leonardo se u svrhu zaštićivanja egzistencije nije odlučio javno iznijeti svoje spoznaje. Umjesto toga koristio je svoje slike na kojima je preko niza neobičnih simbola kreirao skrivena značenja. Njegova Posljednja večera (460 cm široka i 880 cm dugačka) prekriva čitav zid samostana Svete Marije u Milanu. Da Vinci ju je počeo slikati 1495. godine i završio 1498. Iako su i u prošlosti mnogi u toj slici pronalazili skrivena značenja, izdavanjem „Da Vincijevog koda“ - poznate knjige Dana Browna Posljednja večera je postala uistinu najviše analiziranom slikom na svijetu. Njome su odjednom počeli baviti svi, od povjesničara umjetnosti i fizičara, pa sve do pristalica teorije zavjere i obožavatelja svemiraca. Otkriće Sabrine Sforze Galitzie, naravno, treba uzeti s potrebnom zadrškom. Kao i mnoga druga tumačenja Leonarda, tako je i ova verzija o proricanju kraja svijeta prije svega jedna vrlo osobna interpretacija. Nažalost, ili na sreću, datum koji Galitzia iznosi je skoro dvije tisuće godina daleko od nas, tako da svi koji sada živimo gotovo sigurno nećemo moći provjeriti njegovu točnost. U svakom slučaju, o otkriću ove talijanske povjesničarke će se još puno pisati i razglabati. Kraj svijeta je uvijek svima zanimljiva tema jer nas ujedno plaši i intrigira onime što poslije njega slijedi. U različitim svjetskim mitologijama i religijama u pravilu se uvijek spominje izmjena velikih razdoblja svjetske povijesti. Ta razdoblja se nižu jedno za drugim slijedeći nepogrešivo deevolucijsku logiku. Naime, nakon zlatnog doba dolazi srebrno, pa nakon njega brončano i konačno željezno ili mračno doba. Kako ne bi došlo do zaustavljanja povijesti, potrebno je nakon željeznog doba napraviti neku vrstu kvantnog skoka natrag na novo zlatno doba, a to je jedino moguće učiniti kroz neki oblik dramatičnog pročišćenja. Unutar takvih pravila igre kraj svijeta dobiva pozitivne karakteristike vraćajući nas u nulto stanje preko kojeg dobivamo novu priliku za postizanje dostojne nam egzistencije. Nakon što do toga dođe, čitav ciklus se ponavlja kroz dobro poznata i unaprijed zadana razdoblja. Vječno ponavljanje istog uz nadu da će se ipak nešto promijeniti.