Atlantida! Lemuria! Šambala! Šangri-la! Sama imena kao čarolijom stvaraju slike potonulih gradova ili zaboravljenih zemalja skrivenih u neprohodnim džunglama ili među planinskim vrhuncima negdje izvan granica civilizacija. Ona također upućuju i na moćne drevne kulture i tehnologije davno nestale sa lica zemlje, čiji bi ostaci – ako je za vjerovati popularnoj mašti – još uvijek mogli ležati negdje daleko u podzemnim spiljama. Ima li istine u takvim vjerovanjima? Vezano uz imena tih drevnih mjesta postoje i brojne priče o legendarnim gradovima – mjestima poput Rajskog vrta iz kršćanskog nauka, Ygdrassila, Svjeta-drva iz vikinškog mita ili čak Ormara Davy Jonesa, koji je nedavno postao popularan serijom filmova „Pirati s Kariba“. Toliko jako je vabljenje tih udaljenih, egzotičnih i često basnoslovnih mjesta da su mnogi pošli u potragu za njima, bilo kao pojedinci ili kao vođe ekspedicija, od kojih su neke omogućile njihove zemlje. Dosta njih odlučilo je naći blago ili zemlju, neki iz političkih razloga, a manje njih radi čiste avanture poduhvata. Neki su se vratili praznih ruku, neki su u svojim nastojanjima poginuli, a neki jednostavno iščezli, samo time potpirujući nagađanja kako u takvim legendama ima i neke istine. No, nisu samo izgubljeni istraživači potpirivali popularnu ideju o dalekim carstvima. Televizijski i filmski radnici prihvatili su izazov stvaranja tih svjetova i dali im neku vrstu neposrednosti. Popularni filmovi  poput „Izgubljeni svijet“, „Putovanje u središte Zemlje“, pa čak i nedavna obrada King Konga, sniman na zaboravljanom otoku gdje stanuje divovski gorila, nagađali su o tome kakvu okolinu bi ta mjesta mogla imati. Jesu li ona bila, na primjer, napučena pretpovijesnim stvorenjima ili kućama naprednih kultura koje bi se trebale boriti da očuvaju svoju privatnost ili se pripremaju da nas napadnu na našim lokacijama? Stvarno, zamisao o nekoj monstruoznoj rasi, sakrivenoj u dubini daleko od nas i naoružanoj futurističkim oružjem uobičajena je misao koja jedva da se smanjila i još uvijek postoji u noćnim morama, čak i danas. S druge strane, mogućnost postojanja mjesta monaške mirnoće, odvojenog od turbulentnog svijeta, također je 1937. godine postavljen u filmu Franka Capre, „Izgubljeni horizont“, zaiskrivši s popularnim vjerovanjem kako bi takvo mjesto moglo postojati  negdje u visokim planinama Istoka. Takav prijedlog možda stoji, jer iako su sateliti snimili većinu svijeta, još uvijek postoji pretpostavka da u nekom udaljenom području postoji netko ili nešto – neka rasa ljudi ili stvorenja – koja su ostala neotkrivena i u budućnosti bi se mogli pokazati kao izbavitelji ili napadači. Mogućnosti izgubljenih svjetova čine se beskrajnima. Izgubljene zemlje inspirirale su i neke od poznatih pisaca, pa se pojavljuju u mnogim književnim djelima od remek djela Edwarda Bulwer-Lyttona iz 1870. godine  „Dolazeća rasa“ do „Lyonesse trilogije“ Jacka Vancea iz 1980-e. Knjige poput ovih držale su ta legendarna mjesta živima pred okom javnosti i poticala maštu brojnih čitatelja. Ali, zašto je tijekom svih ovih godina zanimanje za njih ostao tako jak? Zašto je, na primjer, priča o Atlantidi u javnosti naišla na takvu podršku? I zašto je Šangri-la ostala u mislima većine nas, postajući gotovo kliše? Za neke ta mjesta predstavljaju, na primjer, ništa više već naše najdublje čežnje i nade o idealnom mjestu. Također, za neke, kao što je to bio slučaj sa Hitlerom i nacistima mogu simbolizirati dom nekog oblika idealiziranih bića ili ljudi čija mudrost prelazi zemaljski svijet. Ili, kao što je bio slučaj sa Madam Blavatsky, predstavljaju izvornu kolijevku misticizma koji okružuje naše postojanje. Mogu isto tako predstavljati i neku vrstu savršenog stanja prema kojem ljudi mogu stremiti. I naravno, ona znače i svijet čuda. Zamisao o carstvu poput Lyonesse, povučenog pod ledene vode oceana kroz ćud razmažene kćeri; o gradu noćnih mora poput Irema, podignutog u pustinji od strane neviđenih demonskih sila; o izgubljenoj zemlji Bimini gdje voda koja se izlijeva daruje vječnu mladost svakome tko pije iz tamošnje prekrasne fontane, sve nas uzbuđuju i mame. Vizija izgubljenog zlatnog grada Eldorada, skrivenog duboko u džungli Južne Amerike ili neko manje materijalno blago iz mističnog monaškog grada Šangri-le negdje među himalajskim vrhuncima, draži nešto u nama. U ranijim vremenima, ta odredišta bila su cilj koji se mogao postići avanturom i smjelošću. U mnogočemu, one također predstavljaju posljednji veliki izazov čovječanstva. Kako se putovanjima i novim komunikacijama naše percepcije svijeta smanjuju i postaju sve više rutinski predvidljive, ta mjesta predstavljaju posljednje divlje lokacije i  još uvijek nude priliku za istraživanje, uzbuđenje i opasnost. Zbog toga ideja o izgubljenim zemljama, iščezlim mjestima i davno nestalim civilizacijama neće samo tako otići.